Radovali smo se mi djeca podmajevičkog kraja proljeću svake godine sve više i više. Čim grane prvo sunce naš se makadamski put počne sušiti, pa ne moramo više nogavice jedinih pantalona zavrtati do pod koljena u strahu da ih ne isprljamo. A kada se ono baš dobro isuši zemlja i njive ozelene, prekratimo put i idemo u školu i iz škole njivama. Ispod onih jedinih pantalona se prestanu nositi štramplice ili helanke, a zimsku jaknu zamijenimo teksas jaknom. Ispod teksas jakne se tokom dana ranog proljeća nosi deblja majica koju kako temperatura raste zamijeni majica kratkih rukava i preko nje mekana, karirana košuljica dugih rukava koja se skine ako tokom dana ugrije i to se, kako nam je učitelj rekao, zove slojevito oblačenje – najbolji način prilagođavanja organizma temperaturnim (ne)prilikama. Iz čizama koje su propuštale vodu, nožice preselimo u patike kupljene početkom školske godine, sretni što je gotova još jedna sezona pohađanja nastave mokrih nogu. Tad su moderne bile neke patike kojima svijetle đonovi, a najveća je muka bila kada patike prestanu da svijetle i ta je muka potjerala mnogo suza iz naših okica. Uz dolazak lastavica dolazili su i savjeti u vidu prijetnji.
Dok su stariji sijali lukove i krompir između dvije serije savjetodavnih prijetnji, mi smo jedva čekali da niknu prvi sladoledi u frižderu mjesne trgovine i iznalazili načine kako kupiti sladoled, pa smo dva petka lišavali sebe užine, jer je petkom nastava uvijek trajala makar čas kraće i bude lakše izdurati bez sendviča. Tu smo od usta odvojenu marku krili k’o guja noge i kolektivno se dogovarali da se počastimo čim uočimo sladolede. Ko god bi fasovao upalu grla i krajnika tih dana, trpio bi pored upale i roditeljske pridike koje nisu imale kraja. Pomjeranje sata je za nas označavalo posebno zadovoljstvo, jer svijetli dio dana postane duži, a samim tim i naš boravak napolju. Djeca koja nisu bila baš poljski tipovi, mogla su gledati televizor duže, jer su se roditelji pozabavili radovima napolju. Ja sam ponekad ostajala ispred televizora, a ponekad pak sa drugarima Jukićima napolju, pa smo brali ljubičice oko potoka, sipali vodu u časicu od rakije i od na oko obične čašice pravili vazicu. Ona voda obrazuje nekakvu mrlju na zidovima čašice. Mame se obavezno deru na nas zbog toga. I tako svake godine. Između trenutka u kojem se nastava prati suhih nogu glavama u oblacima, trenutka i te kako osnovanih pridikovanja, trenutka kada se pomjera sat u našu korist, trenutka u kojem se od sebe otkida za prvi sladoled sezone i trenutka kada se mi mali pobojavamo nestanka vode u selu, curilo je djetinjstvo nas podmajevičke djece kao pijesak kroz grlo pješčanog sata. A mene nekako s proljeća sustigne kod potoka dok berem ljubičice neka budalasta sjeta, jer sam ljubomorno sačuvala dovoljno pijeska djetinjstva u gornjoj komori pješčane ure i rado bih sa Jukićima kao nekad pravila dvorce od pijeska – najdraže nekretnine nas koji smo vječita djeca. A proljeće k’o proljeće i danas dođe slojevito obučeno i opet mi ogoli dušu.
