Kad sam bila mala nikako mi nije bilo jasno zašto se mama ne ljuti kada je njena mama, moja baka, zove Lucija dijete moje. Mene kad bi neko u tom periodu zovnuo dijete, zacrvenila bih se poput bulke, stisla usnice jedva zadržavajući kakvu psovčicu, pa bih se nekako već smirila i odgovorila:”Nisam dijete, imam ja svoje ime.” Biti dijete je bilo strašno. Kada si dijete onda ponajmanje želiš da budeš dijete i sve radiš da izgledaš starije, jer tad djecu niko nije uzimao za ozbiljno. Kada sam se, kako baba reče, zacurila, a to se desilo na kraju osnovne škole, počela sam stavljati crveni ruž i nositi štikle da dobijem malo na visini. Za te sam dvije stvari u nekim novinama pročitala da dodaju godine. Onda sam negdje nabavila i ljepljivu tetovažu koja je trajala do narednog kupanja i zalijepila je uz pomoć malo vode na podlakticu, da svi vide. Imala sam tad petnaest godina i vjerovala sam da me svi odrasli vole, jer, pobogu, nikome nikad ništa loše nisam uradila. A onda se našlo tu nekoliko osoba koje su imale bebe, pa bi prekolutile očima i počele savjetovati moju mamu.
Vidim ja koliko je sati, ustanem i odem bez ikakve dalje diskusije. Između “da je moja, ja bi” i “nek mi je ova moja samo živa i zdrava” ljudi izgleda zaborave prvi dio svoje krajnosti, pa prisvojnu zamjenicu “moje” zakuju u zvijezde, jer za “moje” uvijek vrijede druga pravila, jer “moje” nikad ne laže, jer “moje” sam odgojila ja, jer je “moje” moje! Nakon ovog događaja, odem i ja tamo gdje sam “moje” i gdje su jedva čekali da napunim tridesetu pa da me serbe zovnu dijeteeeeeee, nek sam im živa, zdrava i našminkana.
































