Pobožnost Križnog puta, nakon dvije godine pandemije, ponovno se vratila u rimski Kolosej, a predvodio ju je papa Franjo.
Svečano je i dostojanstveno bilo sinoć u Rimu. Nakon dvije godine pandemije, križni put se ponovno umjesto na Trgu svetog Petra mogao se održati tradicionalnom okruženju, u rimskom Koloseju. Velika je simbolika ovog prostora, u 18. stoljeću proglašen je svetim mjestom, simbolom kršćanskog mučeništva i stradavanja. Pobožnost križnog puta predvodio je papa Franjo. Na samom početku pobožnosti mnoštvo okupljenih gromoglasnim pljeskom pozdravilo je Papu.
Okupilo se nekoliko desetaka tisuća ljudi ujedinjenih u molitvi i vjeri, a kroz postaje Križnog puta vodilo ih je 15 obitelji zato što je ovo godina obitelji, odnosno godina u kojoj Crkva posebnu pozornost daje obiteljskom zajedništvu. Kroz postaje te obitelji progovarale su o problemima s kojima se obitelji susreću – od financijskih poteškoća do pitanja rastave braka, posvojenja djeteta, boli zbog gubitka djeteta, ali i poteškoća kroz koje obitelji moraju proći zbog strahota rata. Na pretposljednjoj postaji jedno razmatranje zajedno su napisale ukrajinska i ruska obitelj. Dvije žene nosile su križni put i njihovo razmatranje bilo je o boli, smrti i razaranju. Put križa iz Koloseja prenosilo više od 150 medijskih kuća.
Sinoć je svoja razmatranja iznijelo petnaest obitelji. Riječ je o obiteljima koje su podijelile svoje misli vezane za teškoće, primjerice mladih parova, financijske probleme, pitanja vezana za rastavu braka, posvojenja djeteta. Progovorili su i o boli zbog gubitka djeteta, ali i o strahotama koje su neke obitelji morale proći zbog rata.
Sinoć je u postajama sudjelovala i jedna obitelj migranata koja je napustila svoju domovinu zbog rata, a pridružila joj se i jedna ruska i ukrajinska obitelj te su se osvrnuli na aktualne događaje.
Podno križa obitelji su polagale svoja ograničenja i probleme, neispunjena očekivanja i svakodnevni napor u odgoju djece, u vođenju nesigurnoga života, u udaljenosti od zemlje podrijetla, u odustajanju od vlastitih snova kao para ili promjeni života zbog invaliditeta djeteta, što je problem kojemu se pridodaju i „nepravedne osude“ društva ili samih liječnika. Bogu je bio povjeren također strah da se fizički neće moći brinuti za unuke, izdržati kemoterapiju, ići dalje nakon preminuća supružnika.
Bili su to glasovi djedova i baka, mladih bračnih parova, roditelja s mnogo djece, s malo djece, roditelja bolesne i Bogu posvećene djece, roditelja preminule djece. Njihova su razmišljanja bili prizori iz svakodnevnoga života u kojima se svatko može ogledati.
Čula se potom osuda sukoba, poput onoga u Ukrajini, koji potiče teror, siromaštvo i neravnotežu. I koji u svijet širi okrutne slike ženā, majki, suprugā, koje rađaju ili umiru pod bombama. Kao predstavnice tog užasa i nade u mir i ponovno pronađeno bratstvo, pod križem su, kao na Golgoti, na XIII. postaji bile dvije žene, Irina i Albina, jedna Ukrajinka, a druga Ruskinja, prijateljice i kolegice, koje su, razmjenjujući pogled i držeći s dvije ruke drveni križ, utjelovljavale samu bît kršćanstva, Boga koji je umro za grijehe svih ljudi.
Bio je to snažan prizor kojemu je odgovarao trenutak tišine. Naime, tekst je pretposljednje postaje bio promijenjen.
„Pred smrću šutnja je rječitija od riječi. Zastanimo zato u molitvenoj tišini i neka svatko u srcu moli za mir u svijetu“
Riječ je o predviđenoj promjeni koja ograničava tekst na minimum kako bismo se prepustili šutnji i molitvi – objasnio je ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice Matteo Bruni.
Dirljivo je bilo iskustvo Irene i Raoula, bračnoga para iz Konga, koji su nosili križ na XIV. postaji, zajedno sa svoja dva sina: Federicom (4 godine) i Riccardom (11 mjeseci). U Italiju su stigli iz Konga kao izbjeglice; bili su primljeni u zajednici Centra Astalli, sada su neovisni o drugima.
Mrtvi smo za svoju prošlost – rekli su u svojoj meditaciji. Htjeli smo živjeti u svojoj zemlji, ali rat nas je u tomu spriječio. Ovdje smo nakon putovanjā na kojima smo vidjeli kako umiru žene i djeca, prijatelji, braća i sestre. Ovdje smo, preživjeli. Doživljavaju nas kao teret. Mi, koji smo kod kuće bili važni, ovdje smo brojevi, kategorije, statistika. Ipak, mnogo smo više od imigranata. Mi smo osobe. Došli smo ovamo zbog svoje djece. Ginemo svakoga dana za njih, kako bi mogli iskusiti i živjeti normalan život, bez bombi, bez krvoprolića, bez progona.
