Naslovna Istaknuto Novi tjedan s Ivonom: Sveti Anto, komšija Anto, Antinica i ja

Novi tjedan s Ivonom: Sveti Anto, komšija Anto, Antinica i ja

Kad sam bila mala, djed i baba su me vodili svakog 17. januara svom prijatelju Anti na imendan. On i njegova žena nisu imali djece, a samim tim ni unučad, pa je Antinica uvijek za mene imala nešto sa strane, skupljano cijele godine i baba je uvijek govorila:”Misusovo, pa mi odemo kući s većom kesom od one s kojom smo došli.”

-Ne gledaj u to! To je dječija nafaka.
Anto je za razliku od nje vazda bio namrgođen i ta mu je namrgođenost bila nešto poput vizit kartice. Antica je uvijek vrtila glavom i govorila:”Moj Anto je najpametniji na svijetu. On sve zna, ama baš sve!” Nisam raspoznavala sarkazam i ironiju u njenim rečenicama, pa sam stvarno i mislila da je on najpametniji i zbog toga sam ga uvijek obasipala pitanjima vjerujući da mi on, kao najpametniji čovjek na svijetu, može dati prave odgovore.
– Anto, a kako je u raju?
– Što to ne pitaš oca?
– Zato što on nije najpametniji čovjek na svijetu kao ti! – zacvrkućem.
– U raju je fantastično. Tamo teče rakija potocima, samo zakučiš kantom i piješ do mile volje.
Antinica ga poprijeko pogleda.
– A u paklu?
– Tam živi đavo i za svaki obrok ti daje kupusčinu – ujutro varivo od kupusa, ‘mjesto kafe se pije rasol, za ručak sarmetina, a za večeru podvarak. I đe se ti, dijete, gasiš, ‘ljeba ti?
– To ti trebaš znat’, ti si ipak najpametniji čovjek na svijetu! – odgovorim, a baba me mrko pogleda i kaže da pustim čovjeka na miru makar za imendan.
Anto nije volio kupus, a Antinica ga je obožavala i rado pravila. Svako je kupusno jelo u njihovom domu pravilo svađu koju zbog vike čuje čitavo selo, a inače se nisu nešto bog zna svađali, iako je on volio popit’.
Kada nas je parok nakon nekoliko godina pitao na vjeronauku kako izgledaju raj i pakao, ustala sam i izložila sve ovo oko rakije i kupusa.
– Ko ti je to rekao? – frknu parok ljutito.
– Anto!
– Samo ti slušaj Antu i daleko ćeš dogurati. Njemu je samo rakiještina u glavi.
Nakon tih riječi uslijedilo je otriježnjenje. Imala sam osam godina i shvatila da je raj ono što nam je u glavama većinu vremena i da svako ima svoje viđenje raja po diktatu srca, a da je pakao sve što nam je duši mrsko – pa makar to bio i kupus. Ante, Antinice, djeda i babe više nema među živima, a ljudi nam i danas dan uspješno serviraju gnojne rasole sopstvenih uvjerenja, zamotaju uvrede kao sarme uvjeravajući nas da su to pravi savjeti, a za večeru proprže ostatke tih svojih kupusa i serviraju ih kao podvarak prekoravajući nas ako se požalimo na životnu žgaravicu. Fali mi Anto, imam toliko pitanja oko kupusa koja nemam kome postaviti, a stvarno mi trebaju odgovori jer želim daleko dogurati.

Sretan imendan svima koji danas slave!