Od Drugog svjetskog rata, od četrdesetih godina prošlog stoljeća, u onda malim Živinicama sustavnije se njeguju i upriličuju dramski nastupi. Glumačke skupine su uhvatile zamaha i napretka u rastućim kulturno-umjetničkim sekcijama. Živinice su dobile status amaterskog pozorišta 1974. godine. Od tada njihov značaj ne posustaje, ne zaostaje.
Od ranog djetinjstva sam ispoljavala zanimanje i talent za recitiranje i glumu, nastupala u Obdaništu Lucija Herljević i osnovnim školama Vladimir Nazor i Mithat Haćam Aćim pa je uslijedio poziv učiteljskog i nastavničkog skupa iz Radničkog amaterskog pozorišta Konjuh da se učlanim. Prije svih jedna od mojih učiteljica Ljerka Cirger-Ivanović, te drugi koji su me bodrili na školskim recitalima i priredbama: Branko Brano Dmitruk, Muhamed Hamo Čišić, Mirjana i Jovan Jova Vragolić, Dušanka Duca Cvijić, Grozda i Milija Selaković, Radmila Rada Jovičević, Dževad Dževa Zejčirović… bili su aktivni u ovom Gradskom pozorištu pa su i mene tu doveli.
Priključila sam se RAP-u Konjuh u jesen 1976. godine s početkom svog osmog razreda u Haćamu. Priređivali smo recitale domoljubnog pjesništva i općenito recitale društveno angažiranih tekstova. Uvrštena sam u prvu postavu glumačkog ansambla 1977. godine s početkom prvog razreda gimnazije. Recitiranja, glume i nastupa je bilo sve više i više i u Gimnaziji i u Kazalištu. Nezaboravne su festivalske kazališne turneje na kojima smo često osvajali glavne nagrade. Nastavila sam u Dramskom studiju Narodnog pozorišta Tuzla tijekom studiranja na Pedagoškoj akademiji u Tuzli. Ostvarila sam ulogu Helene u predstavi San ljetne noći Williama Shakespearea. Kao aktivna i istaknuta članica Dramskog studija glumila sam i u nekoliko profesionalnih predstava. Oproštaj s Tuzlanskim kazalištem mi je bila turneja po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj krajem ljeta 1983. godine, s predstavom Hasanaginica Milana Ogrizovića koju je u protekloj sezoni, 1982./83., režirao Predrag Dinulović iz Beograda. Naslovnu ulogu je igrala prvakinja Olga Belić a Hasanaginu majku Umihanu umirovljena prvakinja Viktorija Stefanović. Ja sam zamjenjivala Jelenu Obradov u ulozi Hasan-agine robinjice.
Dakle, zbogom teatru za izvjesno vrijeme! Idem u Osijek! Poslije živiničke gimnazije i tuzlanske Pedagoške akademije nastavila sam studirati treću godinu književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku u jesen 1983. godine. Odlučila se odmoriti od kazališnih proba, predstava, gostovanja i festivala. Zahvalila sam se madame Viktoriji Stefanović, Radojku Malbaši, voditelju Dramskog studija mladih, Marku Staniću, predsjedniku Umjetničkog savjeta Ustanove, i Mustafi Hadžialiću, direktoru ove umjetničke Kuće, koji su me nastojali zadržati u Tuzli i zaposliti u profesionalnom ansamblu ovog Kazališta. Odlučila sam posvetiti se književnosti i profesorskom pozivu, zapisala to velikim slovima u svoj dnevnik i dvaput podcrtala crvenom olovkom.
Uslijedilo je upravo obrnuto. Krajem jeseni nazvao me je direktor Hadžialić i zamolio da barem uskočim i pomognem za skoru Turneju. Evo me opet, s tuzlanskim Narodnim pozorištem putujem po Srbiji i Makedoniji, angažirana sam ponovno u predstavi Hasanaginica u kojoj opet zamjenjujem Jelenu Obradov koja je na porodiljnom odsustvu. Uzgred, zanimala me je suvremena makedonska drama: Goran Stefanovski, Jordan Plevneš… Skopski Teatar je bio cijenjen u Europi po kvaliteti dramskog pisanja i po cjelokupnom repertoaru. Skopsko teatarsko zdanje je bilo veličanstveno; sa arhitektonskog i dizajnerskog stajališta za balkanske uvjete uspoređivano je sa Sydneyskom operom.
Najmagičniji dio turneje je bio gostovati u glamuroznom Skopskom kazalištu, izvoditi predstavu na njihovoj velikoj sceni. Najpozitivniji dio turneje za mene osobno je bio upoznati Rahima Burhana, osnivatelja i ravnatelja Romskog teatra Pralipe, koji nas je došao gledati i pozdraviti. Dok su se drugi poglavito fotografirali i držali srpskih, makedonskih, albanskih redatelja i prvaka, ja sam porazgovarala sa Burhanom o Romima u filmovima i kazališnim predstavama. Izdvojila sam film Jovana Lukina Živka Nikolića, Crnogorca, kao jednog od najestetičnijih ikad snimljenih, te cjelokupno Nikolićevo filmsko ostvarenje kao prijeko potrebnu prekretnicu u Jugoslavenskoj kinematografiji. Usuglasili smo se. Sneveselila nas je sudbina Merime Isaković, jedne od najtalentiranijih mladih glumica i proglašene nasljednice nacionalne ljubimice Milene Dravić. Briljantna Merima je doživjela prometnu nesreću 1980. godine i ostala nepokretna u dvadeset prvoj godini života.
Iz Skoplja sam nazvala tetku Ankicu Marić u Živinicama da čujem kako su svi i da izvijestim o svojim dojmovima s turneje. Javio mi se desetogodišnji tečić Mario, stariji sin Marića. Drhtavim glasićem mi je pojasnio: Svi su otišli na groblje… sudar… Perica, nema ga, svi plaču…
Petar Tadić, stričević moje mame Ružice Tadić-Lukić, poginuo je na Malinama, na autoputu u smjeru Tuzle. Četrdesetčetverogodišnji Perica je doživio srčani udar i podletio pod kamion na klizavom asfaltu. Nadaleko poznati veseli Perica je bio ljubimac u našoj rodbini. Stariji sin maminog pokojnog strike Ilje i strine Vikice Tadić, velike vjernice i velike dame. Uvijek optimistični Pero i njegova mirna supruga Ana su bili dobročiniteljski gostoprimljivi. Svraćale smo kod njih kad nam je Ana plela džempere na stroj. Perinim odlaskom nastupila je nepopravljiva praznina u našoj rodbini i u našoj živiničkoj čaršiji. Sin jedinac Miroslav Miro je izgubio oca,
Kad je moja mama Ružica Tadić bila još neudana petnaestogodišnja cura, njezina strina Vikica joj je bila krizmena kuma u Morančanima 1951. godine. Strina Hedviga Gizela Vikica, Tuzlanka a po majčinim precima Austrijanka, bila je uzor u našoj rodbini. Izobražena a nenametljiva; srdačna a suzdržana. Iskrena ljubiteljica i poznavateljica književnosti kao njezina baka Kristina, Bečanka. Njemački jezik je naučila od svoje majke Matilde Slaninko i u klosteru. Kod časnih sestara je naučila i svirati glasovir. Uvijek voljna za razgovor na njemačkom pri čemu bi došla do izražaja njezina načitanost. Mojoj sestri Ljiljani i meni bi se ponekad obratila na njemačkom jer je znala koliko smo voljele učiti strani jezik. Osjećale smo se počašćeno njezinom ljubaznošću. Strina je blistala govoreći o jeziku, književnosti, glazbi, umjetnosti, sad na našem sad na njemačkom. Vjerojatno je stoga njihova starija kći Ljerka Sever bila nastavnica njemačkog jezika i predavala u živiničkim osnovnim školama, prvo u Nazoru potom u Haćamu. Poslije smrti svog starijeg sina Pere strina je utihnula, tražila utjehu u molitvama i uzdala se u Svevišnjega. Strininoj mlađoj kćeri Slavici je krsna kuma bila moja baba Kaja. Slavica je već iskusila tragediju kad joj je muž Draško Ćućić, Tuzlak, poginuo nesretnim slučajem, nenamjernom greškom vozača, na poslovnom putovanju u Bijeljinu 15. novembra 1982. godine.
Ljerkina mlađa kći Stela priča o svojoj babi Vikici, svom idolu:
Babinom toplinom i sigurnošću kojom te dočeka kod joj se pojaviš na vratima, osjećaš se uvijek da si tačno tu gdje trebaš biti. Pristupi ti kao onome ko i šta stvarno jesi i poštuje te. Taj susret začini svojim znanjem, iskustvom i osjećajnošću, onim extra što malo ljudi posjeduje. Pored svijeta knjiga i klasike, bila je upućena i u sadašnjost, u svakodnevicu: od nauke i politike do Picassa i Rolling Stonesa. Nije bilo teme o kojoj nije mogla pričati.
Nove pozive iz Tuzlanskog kazališta morala sam teškog srca odbijati jer su obveze na Fakultetu u Osijeku bile posvemašnje. Nažalost, nisam se mogla odazvati ni na poziv i ponudu iz Osječkog kazališta po preporuci prof. dr. Stanislava Marijanovića, dekana Pedagoškog fakulteta u Osijeku i književnika, davnašnjeg baletana i glumca, jer smo i ja i moji roditelji očekivali da prvo završim svoj fakultetski studij, steknem profesorsku diplomu i s njom dobijem siguran posao.
Dr. Marijanović je bio naš najomiljeniji profesor. Obnašao je dužnost dekana Fakulteta svrhovito i učinkovito. Doimalo nas se Marijanovićevo dostojanstveno držanje; elegantni i teatralni hod i pokret, snažan glas koji je otkrivao i negdašnje bavljenje opernim pjevanjem. Živi primjer renesansnog čovjeka. Profesora Marijanovića smo prije svega cijenili po tome kako se nosio sa svojom obiteljskom tragedijom, gubitkom sina jedinca u prometnoj nesreći. Dvadesettrogodišnji Slaven je poginuo 17. jula 1982. godine vozeći auto u kome su mu bila i dva prijatelja, susjeda. Vraćali su se sa momačkog slavlja… Ukopan je 20. jula na osječkom Groblju sv. Ana. Počasno mjesto u mojoj privatnoj knjižnici u Živinicama zauzima knjiga Povratak zavičajnicima profesora Marijanovića s posvetom: Slavenu sinu svojemu u spomen.
Živinice, Tuzla, Osijek i Skoplje, 1983.
Jesen počinje
Obitelj Lukić uživa u jutarnjem miru dok napolju polagano pada rana jesenja kišica 26. rujna 1986. godine. Mama Ružica i tata Mijo po običaju slušaju vijesti. Sestra Ljiljana šije novi zimski kaput. Ja sređujem i organiziram nove knjige u našoj sve obimnijoj kućnoj biblioteci i razmišljam o svim planovima za skorašnju svadbu u Hotelu Central u Osijeku pošto sam prihvatila poziv da budem svadbena kuma svojoj bivšoj kolegici sa studija Biljani Jeličić i njezinom zaručniku Draženu Poliću.
Iznenadi nas poziv tetke Ankice. Drhtavim glasom traži mamu na telefon. Nakon dvije-tri riječi, mama zaplaka: Branko strine Vikice…
Autoprijevoznik Branko Tadić, mlađi sin strine Vikice, poginuo je na autoputu, na Stranama, na Husinu, u smjeru Tuzle. Uranio je prema rijeci Savi da svojim kamionom doveze nekome šljunak za građevinarstvo. Iz suprotnog smjera, prevozeći mokri ugalj što je vlažilo gume i cestu, približio se drugi kamion, čija se prikolica zanjihala i udarila, smrskala Brankovu kabinu, ostavivši ga mrtvog, presječenog u stomaku. Supruga Slava mu je tog jutra bila otišla na sahranu svom stricu Slavki Čuturiću u Rujiće, u Stupare. Slovenac Ivica Sever, Ljerkin muž, sa svojim sinom Vladom je morao otići i reći joj. Tridesettrogodišnji Branko je poginuo na istoj prometnici
gdje i brat mu Perica u razmaku od dvije godine. Rodbina je od tuge i žalosti bila silovito pokošena, paralizirana.
Perooo, primi svog brata…, jecala je na ukopu slomljena i jadna strina Vikica.
Braća Petar i Branko su pokopani jedan do drugoga. Njihova je tragična sudbina nadaleko odjeknula. Branko i Slava su bili fini i pouzdani, živjeli mirno… Osmogodišnja kći Nataša i trogodišnji sin Dalibor su ostali bez svog oca.
Sinčić Dalibor je uobičavao dugo sjedjeti na pragu ulaznih vrata:
Čekam tatu da se vrati s posla…
Nije se dao ni pomaknuti, ni unijeti unutra:
Ako se pomaknem, tata neće doći…
Za uspomenu nam ostaje sjećanje na braću Tadiće, naročito na neumornog veseljaka i šaljivdžiju Peru. Njihova majka Vikica je tradicijska vrijednost naših Živinica.
Kad daje savjet, pristupa ti tako da ti i ne znaš da si dobio životnu pouku koja će te pratiti kroz cijeli život. Umije se ophoditi sa svakim na način na koji upravo ta osoba tada i tako treba. Niko nije ostao od nje nezapažen da nije čuo nešto pozitivno za sebe. To je ona extra sposobnost; kombinacija pameti i osjećaja. Ima pravi smisao za neusiljeni humor; spontan i prirodan. Zna se nositi sa svim situacijama a nikada staviti sebe u centar. Naša inspiracija. Naša posebna baba Vikica…, nastavljaju mi kazivati strinina unučad: Nela, Stela i Vlado Sever, Ljiljana i Branka Ćućić i Miroslav Miro Tadić. Najmlađi Nataša i Dalibor Tadić to uočavaju, prihvaćaju i poprimaju.
Živinice, 1986.
Napisala Ljerka Lukić, književnica
(životne priče i zapamćenja-memoari, s posebnim osvrtom na istinite tragedije).
Fotografija:
Petnaestogodišnja Ružica Tadić s Par Sela sa svojom krizmenon kumom Vikicom Tadić, Morančani 1951. godine.
