Piše: Matea Tunjić
Dok Mrvice slave svoj prvi rođendan, koji umjesto svjećica na torti ima oko pedeset naslova knjiga u arhivi Hrvatskog glasnika, M. i ja smo sastavile popis knjiga koje bismo još voljele pročitati. Sjećate se M. iz priče o Sjećanju šume, ona M. čije knjige često putuju i koju na svakom putovanju moram držati za rukav da ne kupi još jednu knjigu, a onda je, po nesreći, kupim ja, pa sa svakog putovanja, umjesto magnetića za frižider, donesem knjigu za policu. Tako smo M. i ja došle na ideju, i to telepatski, da kad već čitamo knjige i o njima razgovaramo napravimo “virtualni bookclub” jer živimo u različitim gradovima, ali to nas uz današnje društvene mreže nipošto ne sprječava u naumu. Tako smo jedan dan u isto vrijeme poslale poruku da zašto ne bismo napravile našu listu čitanja i onda svaki mjesec birale po jednu knjižicu koju ćemo čitati. Još bolje ako bismo uključile neke prijatelje koji bi nam dodali i svoj popis knjiga, onda bismo imale pravi knjiški klub, a različiti ljudi donose i različite žanrove. Nakon što smo obje zaključile kako više nema smisla da telepatski imamo iste misli, dale smo se u potragu i za naslovima i za ljudima pa je naš klub dobio još dva knjiška moljca i ukupno pedeset naslova za čitanje.
Stoga, za prvi rođendan Mrvica donosim vam prvu knjigu koja je nasumce odabrana za čitanje još uvijek neimenovanog knjiškog kluba. Zanimljivo je što nam se uz toliko poruka koje smo međusobno napisali i na koje smo odgovorili u šali “tele nam pati”, misleći dakako na telepatiju, na prvom mjestu čitanja našla knjiga koja se upravo bavi temom telepatije. Tko će znati, možda smo je upravo telepatski prizvali na početak. Ono što također biva zanimljivim jest činjenica da se ova knjiga ne bi vjerojatno nikad našla na mojem popisu čitanja, ali sam je u jednom dahu pročitala zahvaljujući tome što je bila prvi izbor nekog drugog, a da nije bilo dogovora, vjerojatno bi preporuka ostala u rečenici: “Ma, pročitat ću je čim stignem”. Težina te poruke ista je kao i ona: “Vidjet ćemo” ili: “Moramo piti kavu, nismo dugo”, svaki put kad sretnete nekog poznanika. No, Institut je u ovom čitanju bio poput onih iznenadnih stvari koje vam se dogode, a ispadnu neočekivano dobre, one slučajnosti koje vam se uvuku pod kožu i postanu namjera. Ono širenje vidika i izlaženje iz kutije jer, moram priznati, stvarno čitam svakakve knjige, ali trileri, horori, krimići rijetko da su na tom popisu. Stoga i ne čudi da sam Kinga uzela upravo na preporuku drugih, iako je jedan od najpoznatijih suvremenih autora i piše upravo trilere, horore i krimiće.
Njegov je Institut jedno od novijih djela i donosi napetu priču dvanaestogodišnjeg Lukea, izuzetno inteligentnog mladića koji se jednog dana probudi u sobi koja je gotovo ista kao i njegova, jedino što umjesto pogleda kroz prozor ima zalijepljen poster s istim prizorom. Luke tada shvaća svoje moći, shvaća zašto se njegov test u školi katkad pomicao po stolu i zašto bi se kanta za smeće pomaknula malo u stranu. No, ono što ostaje misterija jest kako se našao na tom mjestu, što sad treba raditi i tko su njegovi novi prijatelji, klinci koji žive u sobama tik do njegove. Kome vjerovati i što se radi u Institutu, Luke će otkrivati i povezivati sve do kraja svojeg boravka u njemu. A koga će još u njemu upoznati, kako je telepatija, moć da se čitaju misli, povezana s Lukeovom telekinezom, moći da se pomiču stvari i zašto su baš te moći važne Institutu, ostavljam vama na čitanje ovih napetih stranica, koje se, premda ih ima mnogo, čitaju u jednom dahu. Da budem preciznija, King vas ostavi bez daha već na prvih pedesetak stranica, tako da vVam se dah vrati tek na kraju, kad se priča s Lukom i Institutom već privodi kraju. A, ako možda i nije vaš žanr ili vam se to događa s drugom knjigom, ove su Mrvice izvrstan podsjetnik da svi, čak i oni koji često izlaze iz kutija, trebamo posegnuti za nečim nepoznatim što nas na kraju obogati.
