Piše: Matea Tunjić
Strelica na bijelom papiru već pola sata nervozno cupka u mjestu, čekajući da započne redcima ispunjavati prostor ispod naslova. Zbunjena, kao da ni sama ne zna koje su prave riječi potrebne za ovotjedne mrvice, koje bi uopće mogle prenijeti književnu veličinu Tuzlaka kojeg danas, osim u njegovim djelima, susrećemo šetajući tuzlanskim korzom u razgovoru sa zemljakom Ismetom. Kakva li bi umjetnička djela stvarali da, umjesto vječnog čekanja nekih Tuzlaka, koji se, ako ne kod fontane ili česme na Trgu, susreću kod Ismeta i Meše, piju kavu u obližnjem kafiću i odgovaraju na pitanje Ahmeta Šabe: “Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?” Možda bi jedan od njih rekao drugome: “Zar vrijeme stoji?, pitao sam se, ne znajući da li mi je to utjeha ili nova gorčina. Zar se ljudi ne mijenjaju?” A drugi bi mu odgovorio: “… zar se ljudi mogu toliko promijeniti da u jednom času ostaneš zaprepašten i pitaš se u čudu: ko su ovi ljudi?”
Možda bi razgovarali o životu, o smislu, o ćudima, o tome što bi bilo da su izabrali druge životne puteve. A ako bi im se pridružio mladi Ahmet, donoseći svoje sarajevske doživljaje, otkrio svoje strahove, pored kave na stol stavio dušu do koje mu je stalo skoro više od ičega na svijetu i izrekao da “niko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi”, da je među ljudima sve “zapetljano i ni za koga se ne može reći da je sasvim prav ili sasvim kriv.” Sigurno bi o međuljudskim odnosima raspravljali zaključivši da je najteže objasniti ono najjednostavnije, da su ljudi zla djeca, “zla po činu, djeca po pameti” i da je mnogo više onih dobrih, ali da se zli jače čuju. Dobri šute. Slušali bi i o tome da su mudrost i iskustvo nevolja, a ne prednost, da “samo neiskustvo i ludost daju krila! Razbit će se onaj ko ne poštuje tuđa gorka iskustva, to je istina. Ali je poletio, vinuo se iz gliba, ostavio lijepo sjećanje koje ne umire.” Zapitali bi se je li čovjekova “najveća mudrost u životu da pronađe pravu ludost?
Možda bi im u razgovor došli i drugi ljudi, pa bi pričali o njihovim životima, o izdajama, prevarama. Možda bi se nasmijali na nečiju kob kao što se Ahmet nasmijao svom kafanskom sugovorniku pa bi zrakom prohujale riječi: “Izgleda da je uvijek smiješno kad se priča o pravom životu.” Jer da nije, bilo bi apsurdno ili samo tužno. Ipak, “više je tuge u istini nego u svemu što možemo da izmislimo.” A možda bi im u nekom trenutku prišao i konobar, načuvši zapetljane filozofske misli o teškom, tužnom i besmislenom životu pa dobacio svojim zanimljivim gostima da će sve proći. Kroz smiješak bi im priznao da je taj mudri citat nekog Selimovića upravo pročitao na “fejsu”, da zna da to i nije neka utjeha jer “proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.” Pitao bi ih: “Zar je nada u tome da sve prođe?” I odmah nastavio, gledajući u oči, ne prepoznavši onog čije mudre riječi citira: “Pa ipak, proći će i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.”
O čemu god bi razgovarali, sigurno bi to bilo o onome što ne bi mogli sami sebi objasniti, znajući vrlo dobro da “sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećajem jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi i loviš je, nju ili njenu sjenku…” I kao što Tuzlaci tijekom ljetnih žega ganjaju sjenke Ismeta i Meše da ih barem malo čuvaju od sunca dok s njima čekaju prijatelje, tako vjerojatno i ovi redci ganjaju sjenke sjajnih misli tuzlanskog književnog čarobnjaka. Zbog toga i nervozno cupkanje strelice na početku jer čovjeku je najteže nastupati u rodnom gradu i govoriti o onome do čega mu je veoma stalo.
Stoga, kamo sreće da se na ovaj virtualni bijeli papir mogu prenijeti svi osjećaji, misli i dojmovi izazvani čitanjem Mešine Tvrđave. Kamo sreće da se može pobuditi ono “najljepše u životu”, ona “želja, prijatelju.” Kamo sreće da se od sitnih mrvica koje će, zasluženo, ganjati sjenke misli o (be)smislu i sljedeće subote, može prikazati cijelu Tvrđavu. No, čak i kad bi se to moglo, bojim se da bi trebalo puno više redaka nego što je Meša opisao misli Ahmeta Šabe. A možda ni ne treba jer takvu veličinu, takvu Tvrđavu od pisca najbolje je osvojiti čitajući baš njega, tuzlanskog čarobnjaka misli.
