Piše: Matea Tunjić
Neke se kave s nekim ljudima popiju jedanput, s nekima dva-tri puta, a s nekima se piju iznova, kradući vremenu trenutke za odmor duše. Isto je i s knjigama. Neke se pročitaju jednom, neke dva puta, a neke se knjige čitaju. Iznova. Ponovno. Onako sizifovski, zamislili ga vi sretnog ili ne. I ako bismo tražili argument za Heraklitovu gnomu da u iste rijeke ne ulazimo dvaput, onda bi čitanje istih knjiga bio čudan, ali dobar primjer. Premda je priča ista, uvijek se potkrade neki novi val misli, neka rečenica na koju prije nismo obraćali pozornost. Zaronimo dublje u neki drugi svijet promatrajući jasnije ono ispod površine.
Ja ne znam jesu li Meša i Ismet popili kavu, ni bi li, da se danas sretnu, pričali o temama o kojima je Ahmet Šabo promišljao šetajući se Sarajevom, gledajući na tvrđavu. Ne znam ni što bi Meša rekao nekom dječaku ili muškarcu koji, iz nekih razloga, nervozno čeka svoju djevojku pored njegovog i Ismetovog kipa u ovom mjesecu ljubavi. Ali znam da bi mu Ahmet Šabo rekao da, ako je slična njegovoj Tijani, nema čega da se plaši, dodavši poučno: “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?” Sigurna sam i da bi na pitanje tko je Tijana, Ahmet razvukao osmijeh od uha do uha, duboko udahnuo i s poštovanjem u ljubavi odgovorio: “Tijana. I ništa više. Samo to neobično ime.” Pa bi, prisjećajući se svoje tvrđave nastavio: “U jesen sam joj predložio da se vjenčamo. Iskreno sam to želio, nisam mogao zamisliti da će biti nekako drukčije, ali sam pošteno rekao da sam rđava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da ću ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Možda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljet ću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno? Ali ona je još luđa od mene. Voljet ćemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.” Rekao bi mu i da od nje ništa ne krije, a i da je uzalud jer ona, mirna luka, u čiji je mir ulazio slomljen olujom, ali sretan što se vraća, osjeti svaku promjenu, čak i najmanju. Tijana je “ljekovita sama po sebi i lijepa i draga, kao ljubav.”
Vjerojatno bi mu rekao da ne razmišlja previše, nego da se prepusti jer “hiljadu nečijih časaka bit će kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi bit će kao ova, ali ova nikada više.” Ta bez obzira na sve nevolje i sumnje, uvijek neka mu budu na pameti Ahmetove misli: “hodat ćemo bez razloga, radovat ćemo se, bez razloga, smijat ćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog!” No, naglasio bi mu da tvrđavu u kojoj pronalazi mir i sreću, od koje se bez razloga ne spava u proljetnu noć, treba čuvati, “opkoliti je šančevima i nikome ne dozvoliti da je ugrozi”, jer rekla bi njegova pronicljiva Tijana: “Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.”
A kad bi ga, znajući njegova promišljanja o surovosti života i ljudskoj ćudi, ali ne znajući koja ga je nit sve vrijeme držala na površini života i smrti, sugovornik, čekajući dragu, upitao kako, unatoč svemu lošemu što mu se s ljudima, koje voli, a ne zna što bi s njima, dogodilo može s osmijehom, bez ičega, uz Tijanu, govoriti o ljubavi, možda bi odgovorio apstraktno, pjesmom:
“U početku ljubav,
U životu mržnja,
Na kraju sjećanje.
Ljubav je ipak jača od svega.”
A možda bi govorio iz iskustva: “Vidio sam smrt moćnog čovjeka, ubila ga je tuga, vidio sam možda ubistvo iz daljine, vidio sam ljudsku mržnju, a mislio sam kao opsjednut, samo na jedno: da li mu je posljednja misao bila osveta ili ljubav? Kao da je o tome visio sav moj život. Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.”
