Piše: Matea Tunjić
Slušajući raspjevanu harmoniju s grana drveća u ovom nestalnom proljetnom vremenu, nezaobilazno je spomenuti Pticu rugalicu i sve njezine melodije razlivene po stranicama ovog poznatog američkog romana. I kao što različite note proizvode pjesmu koja se, ako čovjek malo zastane i obrati pozornost, čuje veoma dobro s raznih grana, tako se i različite teme današnje knjige uklapaju u društvenu melodiju. Zanimljiva je, naime, ta čovjekova pojava da on zbog velike količine zvukova filtrira mnoštvo njih kako bi se fokusirao samo na one nužne u tom trenutku. Stoga mu se još uvijek, posebno u današnjem suludo brzom vremenu naglašava da tu i tamo zastane, da duboko udahne, sluša pjev ptičica skrivenih po zelenim grančicama koje ulijevaju mir i vlastite otkucaje srca jer tek tad uoči ljepotu koja je na prvi pogled nevidljiva i skrivena iza cjeline.
Ubiti pticu rugalicu jedan je od klasika koji se definitivno treba naći na svačijoj listi za čitanje jer u moru knjiga, koje katkad budu poput naših već rečenih šumova, ona krije prekrasnu melodiju i njome otkriva uvijek aktualne društvene probleme. Premda na prvi pogled vrište teme koje ističu borbu protiv rasizma i potlačenosti žena, ispod svega toga kriju se i promišljanja o ljudskom društvu uopće, o razlici između grada i sela, o društvenom (ne)prihvaćanju određenih oblika ponašanja i onoj najpoznatijoj ljudskoj borbi – životu. Osobito je vrijedno uočiti da su glavni likovi ovog svevremenskog romana djeca koja još uvijek nastoje razumjeti svijet oko sebe i pitaju odrasle zašto nešto smiju, a nešto ne, zašto je nešto prikladno i zašto je nešto dobro, nešto nije, a ljudi se ipak ne ponašaju u skladu s tim vrijednostima. A kad se u jednom trenutku dogodi razgovor između jednog od “odbačenih” iz društva i Scout, Jema i Dilla, postaje sasvim jasno zašto su naši likovi osnovnoškolci: “‘Nije iskreno, ali ljudima pomaže. Među nama, Miss Finch, nisam baš od pića, ali oni nikad, nikad ne bi shvatili da živim tako kako živim jer tako želim živjeti.’ Imala sam osjećaj da ne bih trebala tu stajati i slušati toga grešnog čovjeka koji ima miješanu djecu i ne mari tko za to zna, ali fascinirao me. Nikad prije nisam srela nekoga tko je namjerno lagao na svoju štetu. Ali zašto je nama povjerio svoju najveću tajnu? Upitala sam ga to. ‘Zato što ste djeca i možete razumjeti’, rekao je: ‘i zato što sam čuo kako on…’ Glavom je pokazao Dilla. ‘Još mu život nije pokvario nagone. Kad bude malo stariji, neće mu pozliti i neće plakati. Možda će pomisliti da nešto nije sasvim u redu, ali neće plakati, ne za nekoliko godina.’ ‘Plakati zbog čega, gospodine Raymond?’ Dillu se počela vraćati muževnost. ‘Zbog pakla u koji ljudi jedni druge guraju, a da o tome i ne razmišljaju.’”
U ovom jednom malom odlomku otkrivene su samo neke od poruka smještenih na nekoliko stotina stranica potresne priče koja čitatelje tjera da, kad je uzmu u ruke, ne ostave sve dok je ne pročitaju. To su reakcije djece na nepravdu, otkrivanje istine djeci jer su jedino oni dovoljno iskreni i otvoreni da razumiju i ne osuđuju ono što odrasli često smatraju neprihvatljivim samo zato što to prihvaća većina i riječima jednog od glavnih likova, odvjetnika Atticusa: “‘Oni, naravno, imaju pravo tako misliti i zaslužuju poštovanje zbog svojih stavova (…) ali prije nego što mogu živjeti s drugima, moram moći živjeti sam sa sobom. Savjest je jedno od onoga o čemu se ne odlučuje glasanjem većine.” A djeci kojoj još uvijek nedostaje razumijevanje mnoštva zamršenih društvenih koncepata, intuicija biva najbolji kompas prema dobru i ljubavlju za druge. Upravo zato Scout i Jem “zadirkuju” i svog susjeda koji odbija izaći u društvo, ali čak i on u nekim trenucima daje djeci do znanja zašto to čini jer djeca vrlo lako zaobilaze predrasude koje odrasli nameću, vrlo lako shvaćaju da se iza tih odraslih maski krije nešto puno iskrenije i drugačije od predstavljenoga. Djeca su, naime, iskrene ptice rugalice, premda se ta titula može pripisati još nekim likovima u knjizi. Ona se istinski rugaju na sve ono trulo u društvu, a nikome pritom ne čine zlo.
Pticama se rugalicama mogu smatrati i spomenuti susjed i otac naših dječjih likova. Premda jedan od njih bojkotira društvo, a drugi nam, uz to što kao samohrani otac pokazuje određen način odgajanja vlastite djece, otvara brojna pitanja zbog načina života. Osim što svojim suđenjem raspravlja o pravednosti i jednakosti svih ljudi, svjedoči nam o tome kako se društvo odnosi prema onima koji vode izgubljene, ali pravedne bitke. Pokazuje nam da su uz ptice rugalice malobrojni, upravo zbog pritiska društva, te većine koja određuje što je pravo, a što krivo. Ali nam svjedoči i o tome što cijela njegova obitelj mora proći kako bi mu ostala podrška na pravom i veoma zahtjevnom putu. No, povrh svega, daje nam nadu da čovječanstvo mijenjaju nabolje upravo takvi ljudi, oni koji se nisu bojali braniti slabije i potlačene, oduprijeti onom lošem, biti na strani čovjeka i njegova dostojanstva. I premda se velike promjene, kao i sve velike stvari, ne vide odmah, nego nastaju postupno, od sitnica. Od jednog malog čovjeka, od jednog malog pokušaja, od melodije male ptice rugalice koja apsolutno nikome ne čini štetu ni zlo, zbog čega ju je grijeh ubiti. Zbog nade u bolje, više jednako i pravednije društvo. Zbog nade u čovjeka. Zbog nade u ljubav.
