Piše: Matea Tunjić
Ljubav.
Tko bi rekao da jedna riječ može potaknuti bujicu osjećaja, misli. Tko bi rekao da jedna jedina riječ može potaknuti čovjeka na nemoguće pothvate, dovesti ga do neprepoznatljivosti, bila ona dobra ili loša. Ljubav. Tako malo o njoj znamo, a toliko se o njoj od prvih vremena govori. Pišu se najljepši stihovi. Skladaju se najnježnije melodije. Žustro pišu obimni romani. Traži se na dnu čaše, u uspomenama i nekim sitnicama koje život znače. U nju se vjeruje ili ne vjeruje. Za nju se bori ili se od nje odlučno odustaje, potajno se nadajući da će ipak nekad naići netko vrijedan borbe. Ljubav, kao i život, čekaju negdje u nekom mračnom sokaku i iskoče ispred čovjeka iznenađujući ga i tjerajući da odjednom nakratko zastane ili prilagodi svoj životni put.
Kad bih htjela govoriti o počecima priče o ljubavi, morala bih se vratiti daleko u voljenu antiku. Pričala bih vam o svom omiljenom Platonovom djelu, Diotimi, Sokratu i Erosu. Spomenula bih vam i Filiu i Agape, a možda bih vam rekla nešto i o filozofu koji je ljubav i mržnju smatrao zaslužnima za pokretanje elemenata. Naglasila bih da ljubav, premda jedna, ima više vrsta, da je danas uskogrudno stavljamo u kalupe. No, pored toga što bi taj poduhvat bio nešto zahtjevniji i neshvatljiviji onima koji se ljubavlju ne bave uživajući u djelima, predstavnicima ljubavi prema mudrosti, on nam ne bi pokazao početke ljubavi, jer kao što Hannah Arendt govori svojoj, na kraju možemo reći i prijateljici, počeci su ljubavi neuhvatljivi. Pored toga pitanje je bi li nas on doveo do još većeg razdora između uma i srca, između teorije i prakse, jer, na koncu dolazi do izražaja ona Čorbina, “teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi.”
Što je dakle s praksom? Dakako da ljudi vole sretne završetke, da naposljetku dobiju ono što žele, da žive onu veliku filmsku, bajkovitu ljubav. No, s druge strane mnogi su autori pisali o potresnim, mučnim, nemogućim i zabranjenim ljubavima, o boli koju je ona kadra prouzrokovati. Tako Kapor navodi da je ljubav “teška kao bolest, i kada čovjek ima sreće da je preživi, zauvijek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vrijeme; pri pomenu nekog imena, u nekom blijedom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali…” Hannah Arendt, kao lik u ljubavnom romanu Catherine Clement, svoju veliku ljubav uspoređuje s bestežinskim stanjem, s trenutkom, s bljeskom bitka, podvalom životu. A današnja australska autorica ljubavnike gleda kroz prizor ptica koje umiru pjevajući. Tako, Colleen McCullough, prije potresne priče, na prvoj stranici navodi legendu prema kojoj “postoji ptica koja pjeva samo jednom u životu, ljepše nego ikoji drugi stvor na ovoj zemlji. Od trenutka kad napusti gnijezdo, ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja i ševe. Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje. Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo pod cijenu velike boli… ili bar tako kaže legenda.” S legendom bi se pak složio i novosadski genij jer “sve prave su ljubavi tužne”.
Životna se pjesma napisana na stranicama ovog svevremenskog romana, pjevajući o tajnama i svakodnevici na australskom posjedu, proteže kroz pedesetak godina života njenih stanovnika predvođenih samozatajnom Maggie i ambicioznim Ralphom de Bricassartom. Ljubavna i životna igra ljubavnika ispunjena je odlascima i dolascima, vraćanjima, čežnjama, nadama i krađom trenutaka podvaljujući onom ljudskom neprijatelju, vremenu. Pokazuje trnovite, čudne i neizbježne puteve srodnih duša, a najbolje se otkriva u Maggienim riječima pri jednom susretu: “Dragi moj Ralphe, ja to shvaćam. Znam, znam… I ti i ja nosimo u sebi nešto što ne možemo svladati, pa ma koliko zbog toga patili i mučili se do smrti. Mi smo ono što jesmo, to je sve. Kao one ptice iz stare keltske legende koje s trnom u grudima pjevaju i umiru. Zato što moraju, zato što ih nešto tjera na to. Možemo znati da postupamo pogrešno čak i prije nego nešto učinimo, ali da spoznaja ne može utjecati na ishod niti ga izmijeniti, zar ne? Svatko od nas pjeva svoju malu pjesmu, uvjeren da je to najljepša pjesma što ju je svijet ikad čuo? Shvaćaš li? Mi sami stvaramo trn za sebe i nikad ne zastanemo da razmislimo o cijeni. Sve što znamo, to je trpjeti bol i govoriti sebi da je stvar vrijedna žrtve.”
No, njih dvoje nisu mogli čuti Mešinu Tijanu da ljubav kao, ni haljinu, ne valja krpiti. Ili možda jesu, ali su poput Martina i Hannah bili svijet za sebe, bitak za sebe ili barem njegov mali bljesak. Kratak, ali silan, neuhvatljiv, neizbježan, a nezadržljiv i, na koncu, čovjeku neizdržljiv. Jer “ptica s trnom u grudima pokorava se nekom nepromjenjivom zakonu; on je tjera da se nabode na trn i umre pjevajući. U trenutku kad joj trn prodre u grudi, ona nije svjesna da joj donosi smrt; jednostavno pjeva i pjeva dok u njoj ima snage za posljednji pjev. Mi, međutim, kad zabijemo sebi trn u grudi, mi znamo. Razumijemo. A ipak to činimo. Ipak to činimo.”
