Piše: Matea Tunjić
Prvi susret s tramvajima ili, još gore, metroima, ako još kao tinejdžeri i potpuno sami dolazite iz manjih gradova u europske metropole, može biti malo stresan i frustrirajući. Jedan broj, dva smjera, pa se vi mislite u kojem smjeru trebate ići da biste na nekoj od stanica izašli i došli u blizinu vašeg odredišta. Premda danas ovakav stres smanjuju google maps, bilo da ih imate u online ili offline obliku, sjećam se prepričanih avantura tijekom studiranja gdje su mi stariji kolege pričali kako su ne znajući za različite smjerove s Trga četrnaesticom otišli na Mihaljevac, umjesto na Savu. Osobno srećom, nemam tih iskustava, ali pamtim vrlo dobro osjećaj koji me obuzeo kad sam prvi put potpuno sama došla u Zagreb po index i stala na tramvajsku stanicu čekajući peticu. Nekoliko sam puta provjeravala jesam li na dobroj strani i čak i kad je petica pored kojeg je pisalo Prečko došla u roku od dvije-tri minute nisam bila mirna sve dok nisam izašla šest stanica nakon. Kad bih na višim godinama, čekajući tu istu peticu koja se sa Sveučilišne aleje nije ni nazirala u daljini, prepričavala svoje anegdote prvih studentskih dana, zezala bih se da je to bio prvi i jedini put kad je famozna petica, donedavno najdulja tramvajska linija, došla na vrijeme i tako brzo.
Smiješno je, zapravo, kad se malo bolje razmisli, kako se čovjek zabrine je li slučajno pri svom putovanju do nekog odredišta krenuo u pogrešnom smjeru, a ne brine se za svoje životne odabire i puteve. Smiješan je, naime, strah koji osjeti pri pomisli da će otići na drugi kraj grada, ali potiskuje osjećaje i nastavlja ići u nekom životnom smjeru čak i kad je očigledno da je on suprotan od njegova odredišta. Zanimljivo je kako istrči na sljedećoj stanici i pređe na drugu stranu kako bi se vratio na pravi put i s malim zakašnjenjem ili bez njega, stigao na svoj cilj, ali kako s druge strane ostaje u lošim sredinama, na toksičnim radnim mjestima, u disfunkcionalnim vezama… No, priznajmo, puno je lakše izaći na sljedećoj tramvajskoj stanici, nego sam lutati po prugama ili cestama vlastitih osjećaja, ponašanja, strahova i svega onoga što nas u našoj svakodnevici tjera na određene postupke i ostanke tamo gdje nam organizam ne želi biti. Isto tako, nije rijetkost ni to da ljudi onda počnu bježati, od tramvaja, od smjerova, od sebe i često pritom zapadnu u još kompliciranije putovanje po stanicama duše koje sliče na one stanice metroa na nekoliko etaža, jedne ispod drugih.
Isto je tako zanimljivo i ironično da život tako često uspoređujemo s putovanjima, tračnicama i cestama, a određene kolodvorske stanice prati zloglasna fama da su scene različitih ilegalnih sredstava. Ironija putovanja i života – stanice u kojoj se biraju životni tramvaji, metro i smjerovi: pogrešni ili ispravni. Jedan je takav berlinski kolodvor Zoo glavno mjesto radnje naše današnje knjige, a glavni je lik trinaestogodišnja Christiane F., koja priča o svojim iskustvima s ovisnošću. Mlada učenica vodi nas kroz ilegalne životne puteve i surovo prikazuje realnost ovisnika od lakih do teških droga, izazivajući u čitatelju različite osjećaje – od sažaljenja do ljutnje i bijesa. No, isto nas tako vodi i kroz različite bijegove vlastite psihe, bijegove od stvarnosti, samoće, strahova i odbačenosti, opisujući stanja neshvatljiva njenoj tinejdžerskoj dobi, osvještavajući s jedne strane mlade o štetnosti korištenja droge, ali i odrasle o činjenici da, koliko god bili ponosni i jaki, klinci su još uvijek samo klinci i njihovi stavovi, osjećaji i ponašanja proizlaze iz još uvijek neshvatljivih nesigurnosti, povrijeđenosti i strahova i da na to ne bismo trebali zaboravljati, a posebno od njih ne bismo trebali dizati ruke jer odrasli su katkad sve što klinci imaju.
Kakvim je putovima i putevima Christiane naposljetku putovala, koga je sve susretala na kolodvorima i stanicama i kako su ti ljudi utjecali na nju, je li neke od njih morala zauvijek ostaviti na nekoj posljednjoj stanici, ostaje vama na čitanje. A dotad, razmislite, svaka cesta, kao i sve u životu, ima dva smjera i bez obzira od koliko se traka sastojala, potrebno je samo par minuta kako biste na zebri prešli s jedne strane na drugu. Isto toliko, potrebno je da u životu donesete pogrešnu odluku. No, ne zaboravite, i prelazak ceste ima dva smjera. Prelazak u oba smjera traje jednako dugo i uvijek se možete vratiti natrag.
