Poslije završene gimnazije u mojim Živinicama 1981. godine, mogla sam upisati fakultet po želji jer sam bila odlikašica, imala višestrana zanimanja i ispoljavala talente. Ipak, planirala sam pokušati upisati glumu u Sarajevu. Pošto je osnivanje Akademije kasnilo, predala sam svoje dokumente na Pedagošku akademiju u Tuzli da ne sjedim besposlena dok čekam na otvaranje sarajevskog Odsjeka glume gdje me srce vuče. Akademija scenskih umjetnosti (ASU) je otvorena u Sarajevu u prosincu/decembru 1981. godine.
U UŽI IZBOR su Bora Stjepanović (glumac, profesor, prodekan), Gojko Bjelac (režiser, profesor) i dr. Razija Lagumdžija (profesorica, dekanica) uzeli sedam ženskih i četiri muška kandidata. U taj Uži izbor se uključio i Mladen Materić (profesor).
Dakle, jedanaest kandidata. Ja sam bila najmlađa na tom prijemnom ispitu; studentica prve godine Pedagoške akademije u Tuzli, nad kojom su se snebivali i kandidati i profesori u Sarajevu, kao da je ispod dostojanstva, kao da je bezvrijedno, zastarjelo biti “s Pedagoške”. A tek iz Živinica; tu riječ nisu mogli izgovoriti ni oni koji su bili iz tuzlanskog kraja. Tri ženske su odbijene na kraju Užeg izbora. Ja sam bila jedna od tih odbijenih! Jedini ispit u mom životu na kome sam pala – nisam položila; jednostavno nisam zadovoljila. Takozvani profesor Bjelac mi je ozbiljno stavio do znanja:
Ovo nije škola za neke curice sa kojekakve PERIFERIJE. Ovo je AKADEMIJA za buduće glumice koje nam se sada otvaraju i pokazuju svoju odlučnost za svoju glumačku zrelost i svoju umjetničku veličinu!!!
U tih desetak dana Užeg izbora dalo se naslutiti kako se osniva nešto nepodobno, neprilično, čak i sumnjivo, o čemu sada bruji bosanskohercegovačka javnost: nepotizam, nacionalizam, šovinizam, egoizam, korupcija, podvodništvo, prostitucija, narkomanija.
Potkraj ove 2021. godine ta sarajevska Akademija će obilježiti Četrdesetu obljetnicu osnivanja i rada. Svo vrijeme sam šutjela. Nisam željela nikad ništa nikako komentirati da ne bi ispalo kako sam ljubomorna na one koji su tada bili primljeni. Čestitala sam im tada a nekad i poslije. Vremenom mi je postalo drago što nisam bila primljena na Borinu i Razinu akademiju:
Boro-Gojko-Mladen (Srpska Trojka) i dekanesa Raza!
(Doduše, Raza mi je rekla da sam najpismenija. Hvala!)
Kazališnom glumom i redateljstvom, dramaturgijom, općenito scenskom izvedbom i izričajem, bavim se kad hoću i gdje hoću; što je najvažnije smisleno i pošteno (uvijek naglasim amaterski i znalački!). Najprijemčivije i najshodnije mi je sa svojim društvom koje me je ponukalo na osnutak privatnog kazališta. Ne znam hoću li se ikad upustiti u avanturu i čaroliju osnivanja i vođenja kazališta. Prezahtjevno je. Kad dođem u mirovinu?! Ne znam.
Ako ikad osnujem svoje majušno privatno kazalište, kako će se zvati?
Ponosna periferija? Pun pogodak.
Ljerka Lukić, književnica ponosna na svoje živiničko porijeklo
Toronto i Ottawa, 2021.
Maturalna fotografija Ljerke Lukić, Živinice, 1981.
