Naslovna Istaknuto Ljerka Lukić: Crtica iz kanadske povijesti

Ljerka Lukić: Crtica iz kanadske povijesti

408

Piše: Ljerka Lukić, porijeklom iz Živinica, živi u Torontu i Ottawi od 1995.

S početkom svakog studenog/novembra milijuni Kanađana nose tvornički proizvedene crvene makove kao broševe na reverima, kragnama, kapama, šalovima… u spomen na poginule borce i u čast veteranima, kao što to čine i žitelji u nekim drugim državama. Kutije sa ovakvim umjetnim makovima se nalaze svuda; u dućanima, restoranima, knjižarama, bibliotekama, kinima, obrazovnim ustanovama… Cijena je uvijek ostavljena na volju i odluku zainteresiranih; prema osobnim prilozima.

Kanadska djeca se od najranijeg uzrasta, u vrtićima, podučavaju kako će prema svojim mogućnostima praviti takve crvene cvjetiće pa ih poklanjati članovima obitelji palih branitelja, ili ih proslijediti za prodaju na školskim priredbama. U svim ovim akcijama, prihod je namijenjen veteranima, za njihove mirovine i za liječenje.

U 2014. godini postignut je novi rekord. Prodano je trideset pet milijuna ovih minijaturnih cvijetaka što zbog obilježavanja Stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata, što zbog mučkog ubojstva dvadesetčetverogodišnjeg kanadskog časnika Nathana Cirilla dok je čuvao Počasnu stražu na glavnom Spomeniku palima (Cenotaph) u Ottawi 22. listopada/oktobra iste godine. Na teroristički i maloumni način usmrtio ga je Michael Zehaf-Bibeau, rođeni Kanađanin, ovisnik o opojnim sredstvima, zanesen fanatizmom.

Tijekom 2014. godine primijetna je posvemašnja zastupljenost Sarajeva u kanadskim medijima. Na dostojanstven način predstavljeni su Sarajevo te Bosna i Hercegovina zbog dvaju znamenitih povijesnih zbivanja: smaknuće austro-ugarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda od strane bosanskog Srbina Gavrila Principa (28. lipnja/juna 1914.) koje je obilježilo početak proteklog stoljeća i stradanje u nedavnom Domovinskom ratu (1992. – 1995.) koje je obilježilo završetak tog stoljeća.

Uz međunarodni Dan sjećanja (Remembrance Day, November 11) na sve one koji su se borili za slobodu u bilo kom ratu, cijela Kanada bude preplavljena crvenim makovima koje ljudi uz molitvu i duboki naklon, ili uz plač i poljubac ostavljaju na spomenicima ratova diljem države. U cijelom svijetu su poznati stihovi:

U poljima Flandrije cvjetaju makovi,

Između križeva, red do reda…

Teško je naći Kanađanina koji ne zna ova dva retka pjesme U poljima Flandrije. Začudo, lakše je naći Kanađanina koji ne zna da je to djelo jednog njihovog zemljaka – Johna McCraea.

Časnik John McCrae, veteran artiljerac, liječnik, znanstvenik, profesor, pjesnik i umjetnik, bio je rođen u Guelphu (Ontario, Canada) 30. studenog/novembra 1872. godine. Diplomirao je medicinu na Sveučilištu u Torontu (Ontario), pa službovao u Montrealu (Quebec). Bio dragovoljac u Ratu u Južnoj Africi na strani Britanaca. Kao vrhunski medicinski stručnjak i veteran poslan je sa Kanadskom vojskom u Europu po naredbi Britanske vlade kako bi pomogli Saveznicima u borbama Prvog svjetskog rata, posebice protiv Nijemaca koji su bili krenuli pokoriti susjedne zemlje. U jednoj od nastrašnijih bitaka – u drugoj po redu za Ypres (Belgium), Nijemci su prvi put u sveopćoj ratnoj kronologiji upotrijebili bojne otrove što je bilo protivno Haškoj konvenciji. Ispustili su klor koji je vjetar raznosio po položajima savezničkih branitelja iz francuskih kolonija od kojih su mnogi odmah ili podlegli ili počeli panično bježati kako bi uhvatili svježeg zraka, ostavljajući teritorij otvorenim.

Kanađani su zabilježeni u svjetskoj povijesti po svojoj odlučnosti i borbenosti. Herojski su priskočili na položaj, u rovove pune blata i mulja. Borili su se stoički i nadljudskim naporima uspjeli zaustaviti i potisnuti Nijemce. Premda uz strahovite gubitke, nisu nikako odstupali. Posljedice su bile teške. Tisuće stradalih. Obolio je i ratni doktor McCrae, inače od prije astmatičar. Ni njemu kao medicinskoj osobi nije bilo lako nositi se sa toliko ranjenih i poginulih koji su nabacivani u gomilama. Kad je ugledao raskomadano tijelo dvadesetdvogodišnjeg časnika Alexisa Helmera, svog bivšeg studenta, te kako mu dijelove tijela stavljaju u vreću od koje su nekako uspjeli uobličiti ljudsko tijelo prije pokopa u Groblju Essex Farm; kad je istodobno u tom groblju spazio crvene makove koji su prirodno nicali i rascvjetavali se svuda po Flandriji tada pretvorenoj u svježe iskopane grobnice, napisao je u jednom dahu pjesmu U poljima Flandrije 3. svibnja/maja 1915. godine.

Od te tragedije mu je psiha bila načeta. Srce mu je već bilo slomljeno u ožujku/martu 1890. godine, kad mu je bliska prijateljica Alice McRae, devetnaestogodišnjakinja, umrla uslijed tifusa. On je tada imao samo sedamnaest godina. Tema umiranja je ovladala njegovim mislima i pjesmama.

Smrt prijatelja Hemera (1892–1915) ga je sasvim pogodila. Kad bi uhvatio malo slobodnog vremena družio se sa svojim psom (Bonneau) i konjem (Bonfire). Pjesma je zvanično objavljena u britanskim novinama Punch 8. prosinca/decembra 1915. godine. Inspirirala je znatniji odziv na mobilizaciju i prikupljanje novčane pomoći.

Čak su ratne udovice i ratna siročad počeli izrađivati ove cvjetiće od svakovrsnih materijala, prodavati ih i dostavljati zaradu u Ratni fond, te širiti običaj na druge zemlje.

Ratnici u Flandriji su zadijevali makove za svoje šljemove u znak pozdrava i mira a poslije bi ih dobili na svojim grobovima u znak poštovanja i sjećanja.

Kad nije bilo svećenika i kapelana, McCrae je obavljao pogrebne obrede kao što je to učinio za subojnika Hemera.

General McCrae je uznapredovao i u medicinskoj i u vojnoj službi. Uz stjecanje novih titula premješten je u Ratnu bolnicu u Francusku gdje je nastavio predani rad, ne štedeći se nimalo. Uslijed iznemoglosti, depresije, upale pluća i meningitisa umro je u Boulogni (France), nedaleko od Flandrije, 28. siječnja/januara 1918. godine, ne doživjevši okončanje Prvog svjetskog rata i slobodu za sve. Imao je četrdeset pet godina. Pošto kanadske leševe nisu vraćali natrag (zapravo ih nisu ni mogli otpremati za Kanadu), sahranjen je na francuskom Groblju Wimereux uz najviše vojne počasti. Posmrtnu povorku je predvodio njegov konj Bonfire.

Major McCrae nije znao koji će utjecaj na svijet imati njegovi stihovi o crvenim makovima – simbolima borbene požrtvovnosti i domoljublja, izrazima čežnje za slobodom, porukama mira. U cijelom svijetu, nadasve u Kanadi, slavila se Stota obljetnica pjesme U poljima Flandrije. Njemu se u čast izvode kazališne predstave s temama rata u vrtu njegove Rodne kuće u Guelphu, koju su mještani davno otkupili i sa Gradskim vlastima pretvorili u mali muzej 1968. godine. Također su postavljena dva njegova identična brončana kipa koje je načinila Ruth Abernethy, istaknuta domaća, ontarijska, kiparica. Jedan u Nacionalnom memorijalnom centru topništva u Ottawi; drugi ispred glavnog Gradskog muzeja u Guelphu u kome je bila otvorena izložba Bitka u Flandriji koja je već bila najzapaženija i najposjećenija postavka u Muzeju rata u Ottawi u 2014. godini.

Za života je McCraeu objavljeno dvadeset osam pjesama. Nacrtao je priličan broj prizora. Poslao je obilje osobnih pisama. S pjesmom o makovima u Flandriji je postao i ostao nadaleko poznat. Njegovom su zaslugom u cijelom svijetu crveni makovi, rascvjetali na krvoproliću, priznati za općepoznate uzvišene izraze poštovanja svima koji su služili svojim domovinama u obrani od rata, terorizma, kao i u međunarodnim mirovnim misijama (peacekeeping).

Svakog jedanaestog mjeseca u godini, jedanaestog dana u tom mjesecu, u jedanaest sati ujutro (slijedeći kraj Prvog svjetskog rata: 11. studeni/novembar 1918. godine), cijeli svijet bi trebao obvezno zastati na Minutu šutnje i potom glasno izgovoriti:

NIKAD NE ZABORAVIMO one koji su se borili za našu slobodu!

Time odati počast palim braniteljima, herojima.

U Kanadi je nacionalno pravilo zastati na dvije minute šutnje gdje god se tko nađe i ponoviti ove riječi (Lest We Forget) na kraju odavanja počasti. Sav gradski prijevoz mora zastati na dvije minute.

***

Flandriju sam prvi put posjetila u ljeto 1994. godine po izlasku iz sjeveroistočne Bosne, mog zavičaja, i po preseljenju iz mojih rodnih Živinica u Zagreb. Sa zagrebačkom Udrugom Bedem ljubavi putovali smo u Belgiju, na poziv njihove Vlade kako bismo im pričali o strahotama koje su zadesile Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu tijekom Domovinskog rata. Bedem ljubavi su bile osnovale majke iz Republike Hrvatske čiji su sinovi služili u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i bili raspoređivani na ratišta u Hrvatskoj da pucaju po svom narodu, često u svojim rodnim mjestima.

Majke iz Hrvatske su se organizirale 1991. godine i sa svojim Bedemom stigle i do Ujedinjenih naroda kako bi izvukle svoje još žive sinove iz JNA. U Belgiji je moj zadatak bio pomoći organizirati i voditi priredbu koju smo upriličili u Kortrijku na kraju desetodnevnog putovanja po ovoj zemlji. Flamanske obitelji koje su nas pratile na obilasku njihove domovine, vodile su našu Grupu hrvatskih i bosanskohercegovačkih izbjeglica po Flandriji uz Osamdesetu obljetnicu Prvog svjetskog rata.

Nisam slutila da ću za samo nekoliko mjeseci napustiti Europu i emigrirati u Sjevernu Ameriku; useliti se u Kanadu, nastaniti se u Ontariju gdje ću 3. svibnja/maja 1995. godine nazočiti obilježavanju Osamdesete obljetnice pjesme U poljima Flandrije u Rodnoj kući Johna McCraea u Guelphu, te pričati Kanađanima kako su se moji pradjedovi Marko Lukić (1889-1969), zvani Markica s Pasaca, i Ivo Tadić (1883-1919), zvani Ivić s Par Sela, borili na ratištima u oslobodilačkim pokretima Prvog svjetskog rata; kako sam uvijek u svojoj ponosnoj Bosni i Hercegovini obilazila monumentalni Principov most, znanu Latinsku ćupriju, prilikom svih posjeta Šeheru na crvenoj Miljacki, naročito 28. srpnja/jula 2014. godine na Stogodišnjicu početka Velikog rata (The Great War: 28. July 1914. – 11. November 1918).

Michael Zehaf-Bibeau je ustrijelio Nathana Cirilla na čuvanju Počasne straže. Prema svjedočenju nazočnih, Cirillo je primijetio kako ga Zehaf-Bibeau nišani, cilja, ali se nije smio pomaknuti jer je bio na počasnoj dužnosti – čuvao Stražu. Zehaf-Bibeau je promašio drugog Časnika i odjurio na zdanje Parlamenta. U svom suludom napadu na Parlament, poginuo je u sukobu sa policajcima i čuvarima Parlamenta nakon nekoliko minuta.