Piše: Zlatko Dizdarević
Takozvana politika potpuno nam je poklopila živote i osvojila pamet. Više se čak ni iz kafana ne izlazi uz osjećaj zadovoljstava raznih, već nasekiran, naživciran, uznemiren raspravama u kojima su ukrštana sjećanja na neka druga vremena sa ovim što nam se dešava danas. I očigledno, u svemu tome smo na odabranim stranama za i protiv onih koji nas “brane” i onih koji nas vraćaju mislima ružnim…
Svako, naravno, ima vlastite argumente za opredjeljenja na kojima se uzgajaju svakodnevno narastajući nemiri. Pri tome, sve je manje hladnih i racionalnih činjenica i o istinskom sunovratu u kojem živimo uz odumiranje elementarnih uslova što su nekada bili neupitni za kakvo-takvo funkcioniranje države. Ponajprije o kapacitetima, profesionalnim i ljudskim, moralnim i intelektualnim, motivacijama i računicama dnevnim i dugoročnim, o dominirajućim strukturama onih u političko-stručnim vrhovima u kojima nam se kreira realnost.
Stranke, familije, vlastiti interesi grupa i pojedinaca u osvajanju “vlasti” uvuijek su bili manje ili više elemenat uspinjanja u hijerarhiji moći države. Ali, podjednako se u ovome uvijek koliko-toliko vodilo računa i o odjecima djelovanja kadrovskih selekcija i pojedinaca u njima: ko su, kakvi su, uz kakva znanja i obrazovanja. Svojevremeno čak i uz notorno neupitneo dokaze o diplomama koje prilažu…
Naravno, u većini slučajeva znalo se i za ono drugačije od svega ovoga. Međutim, vremena su se, evo, drastično promijenila. Ne samo u nas već i u cijelom svijetu. Mjerila (ne)uspjeha spram ciljeva koji su neupitno u ogoljenom smislu postajali samo bukvalno izbrojivi interesi, za veliku većinu u novih generacuija su logična i nikako drugačija. Kod mnogih starijih, još uvijek su drugačija sjećanja, do nostalgije. No, nije to problem. On je mnogo više u pokušaju da se pri izboru “lidera” što treba da rukovode borbom za prepoznatljive i materijalizirane interese populusa, po svijetu a uočljivo i kod nas, primjenjuje često do karikaturalnosti nabujala nova praksa. A to je da novi ciljani “interes” pojedinaca i grupa poništava elementarne zahtjeve za nekada neupitnim standardima koje je izabrani “lider” ove ili one vrste morao imati. Pa čak i mimo stranke, familije i novca.
U vrhove sistema i politiku se tako danas može raznim igrama pa i bez minimalne podrške većine, elementarnih znanja o onome šta je tu posao, šta realnost kod kuće i u svijetu, šta neupitni interes društva i države prije interesa pojedinca i profita funkcije. Za imenovanje na pozicije koje traže ciljanu profesionalnu stručnost uglavnom se tražio i praktični dokaz o tome. Poznat i javnosti.
Za specifično vođenje naše državne politike u svijetu danas, nisu dovoljni samo dokazi o pripadnosti lokalnim strankama i popularnim familijama, uz sva pripadajuća prijateljstva, posebno ona “sklona” raznim ekskluzivnim jednostranostima, vjerskim i ideološkim. Pa bi se i o tom vanjskom, velikom i šarenom svijetu podosta trebalo znati što, valjda, podrazumijeva i znanje odgovarajućih svjetskih jezika…
Mnoga od ovih i ovakvih razmišljanja, uz niz drugih iz grupe pogleda na našu današnju situaciju i povode nalaze se u pitanju: Šta je, zapravo, dovelo do stanja u kojem smo se, evo, navikli da je tako kako je, sve više uz povelike sekiracije. Pa i u kafanama. Pristojniji ovdje će, naravno, na pitanje kako si, često samo kazati: “sjećam se mnogo boljih vremena, ali je sramota žalit se…” I idemo dalje.
I sve bi bilo lakše da se cijela priča može ograničiti tek na puke opservacije o teškim vremenima u kojima sada izabrani ili odabrani bez izbora – u skladu sa svim onim što piše u mnogo ovakvih i onakvih “ustava”, zakona, uredbi, odluka, uz razne matematike koalicija, foruma, kvoruma, glasanja i uzdržanosti, (ne)dolazaka na sjednice itd. – donose odluke koje se ciljano i planski (ne)sporovode. Često uz skromna znanja ali ponekad i uz mnoga neznanja kada se glasa “za” ali i kada se glasa “protiv”. Planske igre, nekad korektne a prečesto i providno “lukave”, korupcionaške, ili uz potpuno nerazumijevanje svijeta i velikih politika, dobrih ili zločinačkih tamo, – prelamaju se bolno i na ovdašnju realnost.
Usputnih rutinskih primjera previše je. I povoda za logična pitanja temeljem čak i samo rutinskih razumijevanja onoga što je nekada bio sistem, zakon, princip i profesionalno prepoznavanje svega toga. Sasvim površno i bez dubljih analiza, kako iz perspektive elementarne političke logike – evo i da se ne ulazi u sumnje o ko zna kakvoj dugoročnoj kapitalizaciji “neznanja” – nije teško protumačiti doista dubiozne primjere. Sjetimo se samo nekih, najnovijih :
– Uzbudljiva je evo postala Odluka Suda BiH o prvostepenoj presudi Dodiku sa godinom dana zatvora i zabrani vršenja dužnosti predsjednika RS-a. Ali, pokušaj realizacije te odluke izbacuje na površinu potpunu nespremnost ključnih državnih institucija pravosuđa i policije da je realiziraju. Iz političke Banjaluke državi BiH zvanično i prtaktično pokazuju od šake do lakta pozivajući se i na odluke tamošnje Skupštine koje do temelja ismijavaju Dayton i definiciju države BiH u njemu. A opet, sve to u ime “poštivanja Daytona”. Danas skoro pa nema političke grupacije koja evo do te mjere glorificira Dayton po svijetu poput lidera iz RS! Rušeći pri tome sve najdržavotvornije u BiH.
– Primjer je i uporno pozivanje sa vrhova “države” EUFOR-u i ALTHEA-i da se “direktno uključe u hapšenje presuđenih Dodika i Stevandića”. Odatle još uporniji odgovori: Možemo pomoći i pratiti operaciju ali direktnog uključivanja nbema.
– Od Suda BiH odlazi zahtjev za raspisivanjem međunarodne potjernice Interpola za Dodikom i Stevandićem koji u međuvremenu prelaze slobodno granice države kad hoće i kako hoće. Interpoil odbija zahtijev jer svi koji se iole bave ovim pitanjem, ako se i kad bave, znaju da se Interpolove potjernice ne raspisuju u slučajevima “političkih progona”. A pomenuti osuđenici terete se odavde za krivično djelo – napada na ustavnii poredak !
– Ponovljeni zahtjev i ponovno odbijanje potjernice samo je potvrdilo “kapacitet” i “mudrost” ovdašnjeg političkog vrha u jačanju “autoriteta” pomenutih i na domaćem i inostranom terenu. Naravno, uz orgazmička zadovoljstva “čuvara Daytona” iz RS-a. Zar nije neko mudar i kapacitiran morao znati da ovakvo hapšenje neće proći i da će cijela zamisao završiti brukanjem i sudskih i policijskih organa, poput državnog brukanja i pokazanim stanjem u graničnoj službi itd.
– Neuspjeli pokušaj SIPA-e da uhapsi Dodika spriječen akcijom MUP-a RS-a, tumačen kao očekivanost koja će “pokrenuti” EUFOR i ALTEA-u dokaz je nepoznavanja realnosti i odgovarajućih sistema i prakse u svijetu i EU. Zato i cinično zvuči “poruka” ministra vanjskih poslova na skupu ministara EU u Varšavi da se “EU mora uozbiljiti”.
– O “neozbiljnosti EU” bi se danas mogle knjige pisati pvodom niza tema, ali bi onima koji to kazuju odavde bilo mnogo mudrije i važnije odgovarati na, recimo, jednostavnija pitanja poput onog kako i zašto, nismo u stanju evo šest mjeseci (očigledno ciljano iznutra) da imenujemo glavnog pregovarača sa EU. I to nakon pisanog zahtjeva iz Brisela. Pa se time, makar formalno, vratimo na put u EU. Ukoliko nas uopšte u ovdašnjoj situaciji i svjetskim percepcijama te situacije još ozbiljno na tom putu vide, kad ni pregovarača nemamo.
– Naizgled banalno a samo ilustrativno o tome gdje smo profesionalno, državotvorno, osposobljeni i kapacitirani u svakodnevnom funkcioniranju sistema jeste i ovo što nam se dešava sa pojedinim diplomatama u svijetu. A zapravo dubinski – šta nam je sa stanjem države i njenih kapaciteta i mehanizama, u realnosti u kojoj nam evo i vlastiti ambasadori zvanično i energično, javno i pred kamerama u zemljama u kojima služe, uz sve ostalo hladno odbijaju da priznaju Ministarstvo vanjskih poslova BiH kao svoju instituciju kojoj direktno odgovaraju.Paralelno, generalna konzulica u ambasadi u New Yorku, mimo svih nadležnih oko sebe i u MVPBiH, piše otvoreno pismo američkom senatoru Grassleyu i javno mu osporava stavove o Dodiku, RS-u i BiH kao suverenoj i jedinstvenoj državi… Ovakvih “incidenata” svako malo a reakcija niotkud. Sve skupa je nezamislivo u i jednoj iole ozbiljnijoj državi u svijetu. I čini se da nisu najvažnija ta naručena nesankcionirana oblajavanja BiH preko vlastitih diplomata, koliko cinično dokazivanje naručilaca koliko tu jedinstvenu diploamciju nemamo jer eto, nismo ni jedinstvena država kad na ovo šuti. Ko tu još zarađuje uz Dodika, saznat će se. Nije sam.
Primjera je bezbroj a pitanja se roje. Među njima, jedno je najčešće: Kako je sve ovo moguće. Odgovora je više, ali je jedan sve logičniji. Potkapacitiranost ne malog broja igrača “nove klase” bh političara je dokaziva kao uigrana realnost u kojoj se politika pretvara u ciljanu proizvodnju haosa u kojem se rađaju animoziteti, mržnje i slutnje samo na korak od novih sukoba. I sve je medijski pumpano. Na tome se profitira i kadrovski i sračunato. Proces mora da se održava kao dobitak i interes onih koji njime vladaju. Mnogi u ovoj igri šute jer su egzistencijalno ucjenjeni, a na blagajnama su budžeta, na kanalima stranke, familije ili drugim načinima poduprti korupcijom u izobilju.
U igri odbrane “patriotizma” sa neznanjem realnosti – od toga da nam izvana neće hapsiti domaće presuđene zvjerke, do hvalisanja kako smo im poručili i da se “moraju uozbiljiti”, do najava kako ćemo mi, eto, bezmalo dovesti NATO baze u BiH mimo ikakvih spoznaja o tome gdje idu baze i zašto, a gdje ne idu, ko o njihovim lociranjima odlučuje i uz kakve argumente. Ne razumijemo šta je geostrategija koja uključuje, Ameriku, Kinu, Rusiju, Ukrajinu, Gazu i Izrael a evo sad i Indiju i Pakistan – a ko odlučuje o nama među njima, pokazuju svakodnevno priče o “važnim potezima naših političkih vrhova”. I svako malo nas usreće njihovim svjetskim uspjesima uz naše šutnje.
U velikom svijetu biznisa na smrti i razaranjima, eto i mi imamo igrače za trku u kojoj smo “izbili u sami vrh svjetske politike…” Eto zato će i rezultati narednih izbora, ma kad bili biti toliko isti da skoro pa da izbora i ne mora biti. Logika im valjda kaže, demokratska kakva je u nas, da oni koji su ti neupitni kao najbiolji, opet dobijaju izbore.
To se zove blagodet i profit ciljanog neznanja.
