Piše: Zlatko Dizdarević
Sve što je u minulih deceniju i po zapadni svijet uložio u projekat brutalno interesnog okupiranja i „prevaspitavanja“ Sirije, prvo neuspješno pa prije sedam mjeseci pobjednički – evo se vraća svima na svoj način, kobajagi iznenađujuće. A sve se, zapravo, nakon takozvane „pobjede tamošnjih slobodarskih snaga“ na čelu sa notornim džihadistom Abu Mohammedom al-Golaniem skandalozno prevedenim u „demokratskog oslobodioca Sirije“, pretvara u puku normalnost koja je, evo, nastavak farse nazvane „pobjedom nad teroristom Assadom“. Sirija, kakva god bila, niti je postala slobodna, ni nezavisna, ni demokratske, ni „inkluzivna“ sa jednakopravnim stanovništvom, ni uključena u ostali, iole normalniji dio Bliskog istoka. Postala je farsična prevara za medijski oprane umove širom svijeta, onima koji su projekat njenog „oslobađanja“ vagali samo vlastitim interesima, dobicima, otimanjima i discipliniranjem do mjere koja samo njima, svjetskim profiterima odgovara.
Decenije provedene na Bliskom istoku – među onima koji baštine hiljade godina istorije, kulture i civilizacije, (Egipat, Sirija, Iran i Irak) naspram ostalih priznavanih samo u matematici dobijenoj množenjem sa cijenom barela nafte i kubika plina u posljednjem stoljeću – omogućavaju svakom iole objektivnijem da shvati i šta je to započeto u Siriji i unaokolo prije petnaestak godina, i šta se to sada tamo dešava. A dešavala se bukvalna potvrda neupitne storije o smislu odnosa prebogatog halapljivog Zapada spram starosjedilaca Bliskog Istoka. Storije koja odavno kazuje: Smisao Zapada spram onog Istoka zasnivao se neupitno na tri ključne premise. Prva je, kako im uzeti energente, sirovine i sva druga postojeća blaga. Druga je, ne dati im da se emancipiraju, jer će onda graditi svoje države i društva po vlastitim aršinima i računicama. Bezobrazno profitabilne cijene energenata za Zapad onda neće biti. I treće, ako se tamo makar u prirodno logičnoj mjeri počnu danas obnavljati i tragovi, navike, logika i obrazovanje kao genetski slijed onoga nekada – eto im takozvanih „Arapskih proljeća“ pripremljenih primarno izvana. Naravno, u ime „demokracije“. I tako je bilo.
Pada li ikome od čitalaca, gledalaca i slušalaca demokratskih medija kako to da su se u svakoj od gore pomenutih dražava, plus nestašne Gadafijeve Libije koja je kukurikala prije dozvoljene zore, desila tzv. Arapska proljeća koja su srušila „diktatore“ i dovela „demokrate“ na vlast, a da se ni jedno od tih „proljeća“ – nije desilo ni u jednoj do juče beduinskoj zemlji Perzijskog zaljeva u kojoj je šiknuila nafta minulih decenija. I to bez ikakvog kapitalnog učinka u tim pronalascima i eksploataciji onih što su unakolo, do tada, živjeli u šatorima po pustinji meditirajući logikom noći, zvijezda i vatrice pred šatorom.
I zašto sve ovo povodom „kobajagi iznenada opet Sirije“. Još će se puno knjiga morati ispisati o svemu ovome da bi novim demokratskim medijima oprani umovi civiliziranog svijeta dokučili kako je i zašto „terorista Assad“ skinut jer nije htio udovoljiti zahtjevu Zapada i prije svega Amerike da izađe iz Iransko-Iračko-Sirijskog projekta izgradnje plinovoda sa njihovih plinskih Pars polja, i pored potpisanog ugovora za tu operaciju, te pređe na projekat tranzita plina za svijet iz Katara do Mediterana. Jer to je „zapadni biznis“ a nije nikako dozvoljivi, onaj u korist Irana koji je trn u oku i Americi i posebno Izraelu.
Prvo „proljeće“ protiv Assada nakon 2010. i njegovog odbijanja da napusti projekat transporta Iranskog plina kroz Siriju do mora i pređe na projekat iz Katara kroz Siriju, nije uspjelo. Terorista protiv svog naroda, pa eto ti. Još mu partneri tada bili Rusi sa svojom vojnom bazom u Tartusu, njima strateški veoma važnom kao vezom sa Mediteranom i Afrikom. Drugo, odjednom „novo proljeće“ minulog decembra pomogla je i strateška pasivnost Rusije uz ostalo zauzete Ukrajinom, i žestoko ograničavanje kapaciteta Hezbollaha i Irana. Tako je bezmalo preko noći u Damask 8. decembra lani pobjednički ujahao Abu Mohammed al–Golani sa svojim džihadistima, „demokratskim oslobodiocima Sirije“. Na čelu nove islamističke organizacije Hajat Tahrir al–Sham (HTS). U samo nekoliko dana, Sirijac poznat iz „proljeća“ kao džihadista, ranije u vrhovima i Al Qaede, i Islamske Države pa potom osnivač i komandant krvoločnog Al Nusra Fronta, „postaje“ – uz prethodne adekvatne planove i pripreme – miljenik i Amerikanaca i najistaknutijih državnika EU i drugih pripadajućih demokrata. I dok je sjedio za stolom na prvim sastancima sa presretnim zapadnim graditeljima nove biznis plinske demokracije u Sirijii, „slobodarski orjentirani budući lider nove Sirije“, još je uvijek na leđima vukao svjetske optužnice za teroristom, uz posebnu amerićku nagrada od 10 miliona dolara za onoga ko ga samo vidi, pa prijavi liderima svjetske pravde. A sve ono što je došlo nakon toga je svjedocima storije poznato, jasno, sasvim logično i ugrađeno u evo farsično „odjednom opet Sirija“. Kako ?
Ukratko, politički džihadista Abu Mohammed al-Golani postaje odjednom ponovo Ahmed al-Sharaa kako se mirnodopski zvao kao dijete rođeno u Saudijskoj Arabiji prije 43 godine pa odrastao na Golanu. Postaje i novi, kobajagi privremeni predsjednik Sirije sa slijedećim izborima za pet godina. Od egzaltiranih zapadnih partnera odjednom je priznati lider „nove, demokratske, slobodne, multi-kulti Sirije. Ove današnje sa inkluzivnom vladom, sa jedinstvenom vojskom“, koja je usisala i legalizirala sve teroriste i dzihadiste što su ujahali prije osam mjeseci u Damask iz baza unaokolo gdje su čuvani i pripremani za „pobjedu demokracije i protjerivanje teroriste Assada“…Naravno, neupitno je postalo odmah za prezadovoljne Amerikance i Evropljane da će sve učiniti za potpunu ravnopravnost svih drugačijih u Siriji, od Alauita, Druza, Kurda, kršćana, naravno i žena i muškaraca. Baš onako kako to top zapadne civilizacije imaju, I ono što je najvažnije, Ahmed al-Sharaa hitno potpisuje i ono što Assad, zločinački protiv Zapad nije htio: Prolaz kroz Siriju za plinovod iz Qatara, umjesto onog iz zločinačkog Irana.
Tu, eto, počinje očekivano razotkrivanje šokantne farse koja je danas, za milijarde ljudi opranih umova novim copy-paste medijima širom planete, isključivo dirigiranim interesima profita a ne istine kao smisla informacije – ugrađena u prihvaćenu vijest: Ponovo proključalo u Siriji. Vojska demokratskog predsjednika države, a prethodno međunarodno proglašenog teroriste, napala je Druze u njegovoj zemlji očito jer su tamo povjesno svoji i drugačiji od džihadista-sunita. Kao što su podjednako drugačiji i Alauiti, Kurdi, kršćani i svi ostali što su manjine a novi predsjednik obećao veoma glasno da će braniti sve, pa eto ne daj bože i napadane žene (sic!). A onda krenuše prvo na Druze „inkluzivni“ jurišnici u uniformama regularne vojske nove demokratske države. A povod da tamo brane Druze, nakon okupacije sirijskog Golana davne 1967. Netanyahu odmah pronađe u činjenici da su se mnogi Druzi, pripadnici etničke manjine specifične grane šiitskog islama iz 11. stoljeća, u izraelskom društvu relativno integrirali služeći i vojsku a pojedinci i zauzimajući značajne pozicije u policiji i sigurnosnim službama.
Zračne udare na sirijske vojnike koji su krenuli na Druze, Netanyahu je odmah opravdao, kako je naveo CNN, „dužnošću zaštite bratskog naroda koji ima duboke povijesne i obiteljske veze s izraelskim Druzima…“ U Siriji, ovim povodom, jedni su među Druzima nakon pada Assada potvrdili primirje sa novom vladom dok su drugi to odbili i pozvali na borbenu odbranu svoje samostalnosti i specifičnog položaja. U vojne uniforme vojske kojom komanduje al-Sharaa nisu htjeli. Kao što su, očigledno, i islamisti te vojske jedva dočekali priliku da napadnu Kurde u regionu oko grada Suwayda na jugu Sirije obrazlažući to njihovim napadom na pripadnike lokalnih beduinskih plemena, otvorenih pristalica novog sirijskog režima.
Netanyahu je, evo, odmah progutao udicu i sada u Siriji nastavlja tamo gdje je počeo sa Gazom i mnogo prije sa Palestinom i Golanom: „Braniti vojno sigurnost i interese Izraela u cijelom regionu Bliskog istoka. I šire“. Što i ne bi kad im je najveći prijatelj i patron iz Washingtona dopustio da nastave sa „bezbjednosnim okupiranjem“ svakog živog u toj zoni podjednako i njihovog interesa – uz urnebesno jadno zgražavanje svijeta, UN-a, EU itd.
Upadom u Siriju kao na korzo kod kuće Izrael hoće da disciplinira Golanijeve zvanično uniformirane džihadiste braneći Druze, bombardujući Damask, nastojeći, zapravo, da produži storiju o okupaciji Golana na jugu Sirije, priznatoj od Trumpa u prvom mandatu. U ovom drugom Trump je eto zaustavio plin za svijet iz Irana, pa omogućio plinski posao kroz Siriju iz Katara i sebi. Pomogao je još mnogo toga rušiteljima Assada u Damasku. Vjeruje i da je aktuelizirao projekkat Abraham u mirenju Arapa i Izraela. Najvažniji mu partner Netanyahu sad može da nastavi svoje divljanje unaokolo, od Gaze i Zapadne obale, do evo Sirije. Sutra i dalje. Do potpune eliminacije Palestine i Palestinaca sa mape svijeta, šprdajući se i sa UN-om i EU i svim svjetskim humanitarnim organizacijama … A povodom Sirije, američki državni sekretar Rubio, uzbuđen i uzdrman obećava „hitne korake u okončanju ove zabrinjavajuće i užasavajuće situacije…“
Nakon bombi na Damask inkluzivni predsjednik, danas zvani al-Sharaa, umjesto al-Golani – da bi mu se valjda zaboravilo pravo profesionalno-terorističko ime, obećava da će sirijska vojske koja je napala „nevjerne Druze“, nespremne da se uklapaju u formacije džihadista u sirijskoj vojsci, napustiti Suwaydu, grad u kojem su Druzi većina. U Siriji ih, inače, ima oko tri posto a na okupiranom Golanu oko 20.000. U samom Izraelu oko 130.000. Sa okupiranog Golana nije ih malo krenulo u Siriju da brane svoje tamo bližnje od beduina al-Share. Izraelci su, međutim, došli ne zbog Druza, tamošnjih samih, već da njihovu odbranu dignu na nivo „demilitarizacije“ tog dijela Sirije kao uvoda u neki novi Golan. Sada otvoreno ponavljaju da imaju pravo da čiste sve unaokolo Izraela što im predstavlja opasnost i od čega se, zato, „brane“. Kao što su se branili i na Golanu okupirajući ga 1967. Priča poznata još od ranije sa Palestinom.
Ukratko, Amerika je zadala sebi „geostrateški“ i „energentski“ dobitak u Siriji. I dobila je pumpajući tzv. arapsko proljeće tamo, iz drugog pokušaja. I odgurujući Ruse iz Sirije koji već dogovaraju zamjensku bazu za Tartuf u Libiji. Nemaju vremena i prostora od Ukrajine za nove ratove. Sada se i Iran čuva za drugi krug jer prvi, nedavni, Amerikancima i Izraelu nije uspio. Izraelu se, eto, daje da nastavi logikom zavladavanja svojim interesima u specifičnoj i bogatoj državi, šerenilu društva, tradicija, vjera, i istorije. Na način silom, osvajanjem, ismijavanjem potpuno degradiranih svjetskih organizacija, institucija i sistema. Ne računajući sa kim i čim će se tamo sresti. Idu nova preslagivanja. Eno vijesti da su Liban, Irak, Katar, Jordan, Egipat i Kuvajt osudili Izraelski napad na sirijsku vladu ! Eno i Saudijci, ispotiha uredni partneri Izraelu u mnogo čemu otkrivaju; „Očigledan napad Izraela na Siriju…“ Erdogan iz Istambula, čiji su glas o ovome mnogi čekali, poručuje: „Riječ je o činu sabotaže protiv napora Sirije da obezbijedi mir, stabilnost i bezbijednost „ Impresivno i zabrinjavajuće spram poente koja se ovdje prije svega tiče – Izraela! Onog Izraela koji, eto, u Siriji navodno brani Kurde, koji su Turskoj najiritantniji problem na planeti. Eto, otud odmah i zabrinutosti u mnogim svjetskim medijima povodom pitanja: hoće li „odjednom“ ponovo Sirija tako pospremljena i demokratski valjda već uznapredovala po zapadnim uzorima izazvati neplanirani sukob Turske i Izraela ? Ili je sve samo igra u kojoj Netanyahuu bratski Zapadu ima obavezu da pomaže u održavanju regionalnih tenzija koje se lijepo naplaćuju unaokolo po cijelom Bliskom istoku.
Za one koji su se puno toga istog ili sličnog nagledali, o „iznenađenjima“ ove vrste smiješno je pričati. Jer od njih se, zapravo, uz puno laži, jada i krvi, pravi unaokolo sve veći business, najunosniji na proizvodnji smrti. Cijela planeta je, uostalom, već poodmakla na tom putu. I politički, i mentalno, i poslovno.
Otud i sa Sirijom danas i tamošnjim događanjima – kobajagi iznenađenje!
