Zlatko Dizdarević
Jedan od najrespektabilnijih analitičara zbivanja na Bliskom istoku minulih decenija, Britanac Robert Fisk, autor mnogih značajnih knjiga o tom svijetu i novinar “Independenta” sa kojim sam se sretao u Bejrutu, Damasku i Jerusalemu, nakon svih godina svjedočenja i analizuiranja tamošnjih zbivanja, kazao je jednom: “Nikada ne proričite sudbinu Bliskog istoka. Moja kristalna kugla se tamo razbila davno…”
Mogu samo zamisliti koliko bi, na gorak način, ali ipak i zatečen, bio danas – da je živ – svim onim što cijeloj planeti evo priređuje Donald Trump svojim pomalo već i šizoidnim izjavama i prijedlozima, posebno ovim najaktuelnijim o Palestini. Nemam sumnje, složio bi se u trenu sa gorkom, tačnom, ma koliko neuobičajenom ali iz srca i duše “nediplomatskom” izjavom Francesce Albanese, specijalnom izaslanicom UN-a za okupiranu Palestinu, koja je kazala povodom “naloga” Trumpa o raseljavanju iz Palestine: “…To je imperijalizam na steroidima !”. Od srca, surovo i potpuno tačno. Uz kratke, jasne i ubitačne konstatacije kako to sada i nije samo riječ o političkom ludilu jednog čovjeka pretakanom u međunarodni politički kriminal. Nasilna deportacija Palestinaca što se zahtijeva, uz brutalne mjere i sankcije i onima koji se tome suprotstave – sada ponajprije Jordanu i Egiptu – postaju dio nove globalne spoljne politike SAD-a.
Niko u ovom času ne zna dokle će ovo ići. Jer nije samo u pitanju ideja o skandaloznom zločinu nad Palestincima tragom do sada neviđene ideje sa ovog “globalno političkog” nivoa već i o drugim planetarnim iznenađenjima sa iste adrese, poput onih o Grenlandu, Panamskom kanalu, imenu Meksičkog zaliva itd. itd. Da o čudesima unutar same Amerike i ne govorimo, to je prije svega stvar onih koji su ga birali pa evo mnogi i podržavaju.
Sada, kada zvone unaokolo prijetnje Trumpa o tome da “Palestinci trebaju živjeti na nekom drugom mjestu”, da će “uskratiti pomoć Jordanu i Egiptu ako ne preuzmu raseljene…”, da će se i “aneksija Zapadne obale dogoditi” itd. – pa se svemu tome doda i očigledno usaglašeno napujdavanje Netanyahua, njemu najdražeg “Bibija”, da “od subote u 12 h nastane haos u Gazi ukoliko svi do posljednjeg taoca Izraelca ne bude oslobođen…” – vraćaju se sjećanja na godine mnogo prije svega ovoga danas. Na godine kada je Trump dolazio na mjesto predsjednika u SAD-u 2017. i slutnje u vezi sa njegovim “ludostima” još onda. A potom i na pripremanja terena za današnju storiju sa Palestinom, ma koliko taj projekat tada izgledao pomalo i dobrohotnije, neki bi onda sa strane kazali i bezmalo koristan za Gazu.
U suštini, sve ono što se događalo i događa u vezi sa Palestinom, Izraelom, međunarodnom zajednicom i posebno Ujedinjenim nacijama unazad bezmalo stoljeća – tačno 78 godina od Rezolucije UN-a o podjeli i stvaranju države Izraela i Palestine nakon okončanja Britanske vladavine tamo – zauzima visoko mjesto na ljestvici planetarnih političkih poraza na jednoj strani, uz pobjede siledžijstva koje čovječanstvu nimalo ne služi na čast, naprotiv na drugoj. Ta Rezolucija je 29. novembra ’47, jevrejskoj manjini u Palestini tada dala pola od onoga čemu su se nadali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su imali vjekovima.
Od tada do danas svijet u ovom slučaju naprosto nije našao, iza zavjese zapravo nije ni htio da nađe, ni onoliko snage da makar odbrani vlastite odluke, opredjeljenja, dostojanstvo i inaugurirani poredak u slučaju u kojem se sam odlučio za sve to. Šta drugo kazati danas kad odgovor Trumpa na pitanje “po kom osnovu će SAD uzeti Gazu” glasi: “Po Američkom…!” I hladno još dodaje da će se “dogoditi i aneksija Zapadne obale…” Tada je već bio završen nekada nezamisliv, a u vrijeme prvog mandata Trumpa i realiziran posao sa proglašenjem Jeruzalema, svetog grada za tri svjetske monoteističke religije, ekskluzivno glavnim gradom samo Izraela, potom legalizacija okupacije sirijske Golanske visoravni pa ozakonjeno bezmalo neograničeno naseljavanje palestinske Zapadne obale, Istočnog Jeruzalema itd. Ko još danas pamti deklaracije iz Venecije, Berlina, Sevilje…pa izmišljeni “Kvartet za Bliski istok” sa UN, EU, SAD i Rusijom, bile konferencije u Madridu, Helsinkiju, Anapolisu, “sporazumi” iz Osla I i Osla II…
Sjećam se, bio sam tada blizu, u Jordanu 2009.godine, kada je Obama neposredno nakon inauguracije održao govor na Univerzitetu u Kairu impresivno obećavajući Palestincima državu i Izraelcima mir. Ljudi su plakali na ulicama od sreće povodom obećanja. Obami onda Nobelova nagrada za mir i obećanja, svijetu uspomene na trenutak bliskoistočne sreće, Palestincima gorčina povodom ove laži sa dubokim tragovima, a Netanyahuu opet cinični osmjeh iz pozadine.
Tada sam, te 2010. godine, gledajući sve to iz blizine i iznutra i – mada i ne sanjajući da “veliko finale” može biti u “imperijalizmu na drogama” sa bolesnikom Trumpom i onima oko njega koje je kupio uz Netanyahua i mega-cionistički lobi što upravlja Amerikom – napisao i ovo: “Današnja vlast Izraela Palestincima neće dati državu niti okončati okupaciju. Ni u minimalno pravednim granicama, niti u bilo kakvoj, po međunarodnim standardima suvisloj i prihvatljivoj formi. Istočni Jeruzalem neće biti glavni grad te države, a izbjeglice protjerane iz svojih kuća nikada se tamo neće vratiti. Ključevi tih kuća i njihove gruntovnice Izraelu ali ni ostalima na svijetu ne vrijede. Takozvana međunarodna zajednica pred tom zločinačkom realnošću će klepnuti ušima uz kobajagi nezadovoljstvo, čak se i silno prenemažući zbog ‘nepravde’ a Izrael neće postati bezbjedna država…Šta će biti poslije, ne znam. A nešto će biti…” I evo, drama se približava kraju, kako misle Trump i nekoliko moćnih psihopata oko njega. A ne malo racionalnih i normalnih tamo zgražavaju se nad svim ovim, naravno ispotiha.”
Negdje u to vrijeme, ambicija da uđe u istoriju kao jedinstveno moćan pročitana je i u samo jednoj njegovoj rečenici, na Twitteru: “Ako se Iran želi tući, bit će to službeno kraj Irana…” Iran se, naravno, nije želio tući, naprotiv pristali su da uđu u tzv. “Nuklearni sporazum” 2015. sa najvećim silama svijeta koji je garantovao striktnu kontrolu u korištenju nuklearne energije u vojne svrhe. I poštivali su Sporazum. Slušao sam potvrde od onih koji su zvanično nadgledali taj proces. Pa ipak, nezadovoljan tom realnošću, Trump je jednostrano 2018. “izveo” Ameriku iz Sporazuma, i de facto samim tim raspadnutog.
Druga velika storija o eksploziji ambicije Trumpa da na velika vrata “uđe u istoriju” još u prvom mandatu zapravo je u korjenu ove današnje, aktuelne sulude diplomatsko – siledžijske avanture sa raseljavanjem Palestine. Riječ je bila o tadašnjem projektu stvaranja tzv. Nove Palestine za koji je bio zadužen Trumpov zet, poznati cionista Jared Kushnera. Pripadajući saradnici su bili, uz ostale ostrašćene pro-izraelce, i tadašnji predsjednikov izaslanik za Bliski istok Jason Greenblatt i ambasador SAD u Izraelu David Friedman. Njihov projekat, za razliku od današnjeg, nazvan i “Sporazumom stoljeća”, obećavao je Palestincima brda i doline u srećnom životu, uz dobre poslove, finansijsku sigurnosti ali, uz sve to definitivni kraj njihovog sna o samostalnoj državi. Za podršku ovome nije se moglo računati samo sa zanemarljivo rijetkim Palestincima u Gazi, na Zapadnoj obali i u samom Izraelu koji bi bili spremni da progutaju ovu udicu. Ime “Nove Palestine”, naravno, značilo je i kraj legalizacije postojanja bilo kakve “stare” Palestine i prekid kontinuitetea sa svim prethodnim planovima i postignutim sporazumima. Insistarenje na “sporazum” o ovome, koji nikada nije potpisan trebao je definitivno da stavi tačku i na Odluke UN-a iz ’48. i sve kasnije “mirovne procese” kroz bezmalo evo osam decenija.
Danas je i više nego vidljivo da ništa što se dešava sada nije zapravo ni bitno novo ni iznenađujuće kod Trumpa i onih koji u SAD-u iza svega ovoga stoje. A to je definitivno i neupitno premoćni cionistički lobi, nepobitno najvažniji u Trumpovoj filozofiji interesa i uloge businessa. To uostalom nije samo sada na prvom mjestu, već je bez sumnje vodeća filozofija i u ukupnom predsjednikovanju zemljom poput Amerike. Za njega je, očigledno, ovo i jedino važan i relevantan kriterij u konačnoj procjeni uspjeha u životu.
Tadašnju važnu osovinu u cijeloj ideji: USA – Izrael – Saudijska Arabija okupio je u prvom mandatu zajednički cilj. Planirano umiranje Palestine biće pretočeno u vlastiti profit. Tada uzneseni prestolonasljednik iz Rijada, a sutrašnji kralj Mohammad Bin Salman, istinski je tada vjerovao u preuzimanje potpune dominacije u arapskom svijetu i rušenje Irana, čim se jedno jutro probudi bez Palestine ali uz to i Hezbollaha, Jemena, jadno impotentnog UN-a… Za Netanyahua ovo bi bio ogroman pomak u eliminaciji noćne more Palestine i formiranja “čiste jevrejske zemlje” uz uzlet vlastite pozicije kod kuće u svemu tome. Sa pogledima na dalja širenja, do Mesopotamije i dalje.
Trump bi se kroz ovo, vjerovao je, uzdigao do vječne slave, novca i neupitne pozicije i u cionističkom lobiju širom svijeta ali i korporativnom lobiju kod kuće. Krenuli su i projekti poput plana Abrams koji će vratiti diplomatske veze Izraela i mnogih arapskih zemalja, posebno zalivskih, energijom prebogatih držav, ionako neupitno pod kontrolom Amerike. U toj situaciji nema više opasnosti ni od Hamasa, Hezbollaha i svih drugih neprijatelja. A ni prepreka za konačni obračun sa “Šiitskim polumjesecom” na čijem je čelu “teroristički” Iran. Uz to, zbogom i Jemen i Golan i Assad uz sve druge koji mu se ne uklapaju.
Sve ovo, na stolu i u pozadini, neupitno je dio iste fantazije koja se uz, realne procjene o (ne)otporun svijeta, nažalost danas i realiziraju. Zgražavanja pametnih i poštenih ima, čak i u političkim vrhovima. “Tišina” kod do juče Arapa beduina, a danas bogatuna skorojevića, nije kao uz objelodaljivanje projekta “Nove Palestine svojevremeno ali, Trump je sve grublji iz dana u dan uz “gubljenje živaca” spram onih koji se ne slažu sa njim. A ono prije dogovarano, tumači se kao nekada “drugi pravni subjekat”. Samo što dana više nema nikakvih prava ni od onih najmanjih što su na papiru postojala. Prijetilo se onda – evo potpuno isto i sad – da neće biti ni dolara pomoći državama koje ne pristanu na totalno raseljavanje Palestinaca u oslobađanju “lijepih plaža, plavog mora i divne prirode”. To će naseliti “ko hoće”. Ne kaže Trump koji su to koji hoće, ali zna se precizno koji više neće.
On danas i više nego očito vjeruje da je na Bliskom istoku jači i od neba i od zemlje. I tu strast širi i spram mnogi drugih na koje zabacuje oko i interes. A što se Palestine tiče, to bi značilo ne samo pobjedu steroida u tijelu imperijalizma, već bi to bio rezultat uvjerenja da Palestine više nema i neće je više nikada biti.
U krajnjoj liniji, problem je opasniji od Trumpa. Ako bi do toga doista došlo bez ikakvog pretjerivanja, otvorilo bi se na brutalan način pitanje postoji li, doista, još uvijek išta na svijetu što čini i poštuje minimum ikakvog planetarnog sistema priznatog i poštivanog od većine, i građenog na najelementarnijom temeljima onoga što je ljudska zajednica, ma kakva bila, sporazumno poštivala.
U orgazmičkom zadovoljstvu do histerije i Trump i njegov dragi “Bibi” i mnogi iste krvne grupe vratili bi se velikom poštivanju davne “mudrosti” Ben Guriona koji je kazao da “Palestine jednom više neće biti jer će stari umrijeti, a mladi zaboraviti…” U tom i takvom neznanju i bahatosti, poprilično naslijeđenim kod novog ubice Palestinaca sa one strane okeana, jasno, nema ni mrve pameti neophodne da se shvati koliko je mladih Palestinaca već na nogama, uz razne ožiljke u glavi i na tijelu, koji na poraz što im se potura kao nalog pod nos nikada neće pristati. Ma gdje bili. A otpor sili i gluposti nije omeđen vremenom.
Projekat onda o Novoj Palestini nije prošao. A gubitnik od juče evo ga u još radikalnijoj verziji obnavlja toga danas. I širi ga i preko granica Palestine. Razlika spram onog juče je ipak kapitalna. Trump ne vidi tu razliku. On potezima danas ukida potpuno svako postojanje sporazumijevanja, pa i politike, istorije, iskustava. I budi mnoge za koje nekada ove storije nisu bile važne, jer nisu kucale i na njihova vrata. A sada kucaju, itekako. Nije u pitanju više samo Palestina, već i svijet pa i njegov rođeni okoliš.
Kobajagi isto, a drugačije. Ali, tako je to u male pameti a velike sile. Za to ni Robert Fisku danas ne bi više bila potrebna kristalna kugla.
