Piše: Željko Ivanković
Ima li Nobelova nagrada izvan struke ikakav smisao? Primjerice Nobelova nagrada za mir?! Više nego ikad ranije sva kontroverznost Nobelove nagrade za mir ove je godine u javnom prostoru iz kontroverze preseljena u banalnost, pa potom u besmislenost. Obesmislio ju je onaj tko je sve vrijeme pokazivao agresivne otvorene aspiracije na nju (američki predsjednik) i oni koji su ga glasno i jednako tako neprimjereno, navijački i dupeuvlakački protežirali.
I baš kad je čovjek pomislio kako je ta maskarada gotova, nešto što se zove Predsjedništvo BiH jednoglasno je (prvi put nakon toliko godina nešto jednoglasno!) nominiralo Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir. Za što konkretno, za koji i kakav mir? Za zaustavljanje „prekomjernog ubijanja“ ili „prekomjernog granatiranja“? Za zaustavljanje brisanja Gaze s lica zemlje?! Za zaustavljanje trajnijih promjene u školskom učenju zemljopisa?
Pitanje židovsko-arapskih ratova već je dva puta nagrađivano Nobelovim nagradama, da bi poslije toga nobelovci uglavnom bili ubijani, a ratni prijepori potom bivali sve žešći. Sjećamo li se npr. da su zadnji put, 1994. Arafat, Peres, Rabin dobili Nobela za zaustavljanje nekog rata. (Tko se uopće sjeća Sadata i Begina iz 1978.?) Hoćemo li to svakih 30 godina nekome na Bliskom istoku davati Nobela, da bi se poslije sve nastavljalo po starom?
Ili je to s Nobelovom nagradom, na koju se nikad tako agresivno i bezobrazno nije atakiralo, zapravo nastavak „političkog djelovanja“ čovjeka čijem „mozgu nedostaju zidovi, pod i strop“ (Jens Bjorneboe), čovjeka koji je na inauguraciji pape mislio da je on trebao biti izabran za papu, čovjeka koji je nakon obilježavanja Dana pobjede u Parizu poželio da se i njemu u Americi napravi takva „parada kao Macronu“, čovjeka koji nakon novog primirja u Gazi misli da „možda neće u raj, ali da je usrećio mnoštvo ljudi“, čovjeka za kojega se svaki dan molim da postane predsjednik svemira, za što bih i sam glasao ako bi se on zakleo da tada neće poželjeti da bude bog, za što on u razgovoru sa svojim ogledalom svako jutro ima već dovoljno opravdanih razloga.
Pa, pogledajmo što je sve učinio taj velikan povijesti. Slijedimo samo njegove riječi i učinke koji su medijski dobacili do nas bez želje da budemo iscrpni, jer tko može iscrpiti njegovo božje znanje i božju svemoć. Znamo da je okončao rat između Albanije i Azerbejdžana, prekinuo 600 godina neprijateljstva između Albanaca i Srba i spriječio Treći svjetski rat… Voli jake i prijateljima zove Putina i Kim Jonga-una, kojima je zavidan što nema njihovu diktatorsku moć. Koliko bi tek tada ratova mogao zaustaviti. Mogao bi uzeti i Panamski kanal i Grenland, Kanadu prisajedniti Americi. Zar već ovo, gospodine Nobele, nije dovoljno? Da, ništa drugo, već je njegov pokušaj promjene „pozitivne geografija“ zaslužio sva priznanja…
Bilo bi to dovoljno za sve Nobelove nagrade narednih desetak godina, da, s druge strane, gospodin američki predsjednik svakodnevno ne pokazuje ozbiljan egomanski sindrom, nevjerojatnu količinu neobrazovanja i nenačitanosti, te epsku bahatost… Sve ono što bi Gombrowicz okarakterizirao kao „otvorile su se provalije slijepih sila“. Jer samo takav čovjek može prijetiti carinama od 100% do 500%, samo takav čovjek može preseliti dva milijuna ljudi i od Gaze graditi turistički resort tipa Azurne obale, a Putin ga pritom vrti oko malog prsta i svađa se s Gretom Thunberg, koja mu najposlije odbrusi u stilu medicinske dijagnoze.
Samo takav čovjek u svojoj egomaniji može češće mijenjati mišljenja nego košulje i kravate; samo takav mirotvorac, samodopadno s visoko podinutom bradom (Mussolini ili Milošević), može djetinje osvetoljubivo prijetiti svima koji ne misle kao on i te prijetnje svakodnevno ostvarivati. (Srećom još uvijek, poput Putina, ne uči svoje protivnike letjeti kroz prozor.) Notornom glupošću i golom silom terorizira sve oko sebe: socijalne demokratske politike naziva komunističkima i uvodi neku vrstu makartizma, napose prema sveučilištima i u Hollywoodu, šalje vojsku u gradove u kojima nema političku većinu (on je vladar ruralne Amerike), prijeti da će utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva preseliti iz već davno dogovrenih gradova u neke druge…
Očito mu je rečena, jer sam do toga ne bi ni za tri života dospio, ona davnašnja Robespierreova spoznaja da je „tajna slobode u obrazovanju ljudi, a tajna tiranije u držanju ljudi u neznanju“…
Čovjek koji je nakon gubitka izbora slao svoje pristaše na Kongres, koji razmišlja o trećem mandatu, koji udara na neovisnost sveučilišta, na migrante…, već je ispisao biografiju dostojnu filmova koje bi napravili neki novi Moty Paythonovci, možda Mel Brooks, a mogao bi ga glumiti Rowan Atkinson kad ne bi bio preintelektualan za njega i sve one u njegovu okruženju.
Stoga se na kraju solidariziram s Predsjedništvom BiH i otklanjam svoju cjelonoćnu dilemu dati mu / ne dati Nobelovu nagradu. Za mene ta dilema više ne postoji. No, rodila se jedna druga dilema, nakon spoznaje da Nobelovu nagradu za mir treba ukinuti. Da, dilema je jedino: Ukinuti je prije nego uopće kandidatura našeg Predsjedništva dođe u Oslo ili dati mu je, pa je poslije toga ukinuti.
Prije Trumpa nagrada naprosto nije imala smisla, a poslije njega pogotovu neće imati.
