Piše: Željko Ivanković
Početkom kolovoza je, u povodu patrona župe Borovica, na dan Preobraženja Gospodinovog, kako se taj datum imenuje u katoličkom kalendaru, vareški kraj (Gornja Borovica), nakon bista Matiji Divkoviću, zvanim ocem bosanske književnosti u Jelaškama i Filipu Lastriću, zvanim ocem bosanske historiografije u Oćeviji, dobio bistu i Stjepana Dragojlovića, po Đoki Mazaliću, oca bosanskog slikarstva.
Bio ugledni bosanskohercegovački slikar i povjesničar umjetnosti Đoko Mazalić (1888. – 1975.) u pravu ili ne, organizatori prošlogodišnje desete Umjetničke kolonije u selu Borovica kod Vareša donijeli su odluku i ove je godine realizirali – Stjepan Dragojlović dobio je spomen u bisti koju je izradio slovenski kipar Zoran Poznič.
Spor oko toga je li Dragojlović autor slika „Raspeće Kristovo“ (1597.) ili „Bezgrešno začeće“ (1621.), uz koje Mazalić spominje i druge, pa i onu koju je imao u svom posjedu, a koja je oštećena u Sarajevu u požaru 1957. („Žalosna Gospa“ iz 1592.), ili je tek donator koji je svome kraju u rasponu od 24 ili sa „Žalosnom Gospom“ čak 30-ak godina, darovao dvije (ili tri?) slike, kontroverzu čini i dalje živom.
Treba reći da slično Mazaliću o tim slikama misli i Svetlana Rakić, dok Zdravko Kajmaković i Sanja Cvetnić misle da je Dragojlović samo donator tih slika, pa postavljanje biste svome uglednom zemljaku tu kontroverzu iznova vraća u žižu. Zašto?
Ako je Stjepan Dragojlović (1569. – nakon 1621.) slikar, iznova se svraća pozornost na pitanja koja je postavio i dobrano elaborirao Mazalić, a ako je, pak, Dragojlović samo donator tih slika, postavljaju se pitanja koja još nitko nije postavio, a kamoli na njih dao ili kušao dati kakav-takav suvisao odgovor.
Pitanja Dragojlovićeva autorstva Đoko Mazalić je rješavao u svojoj knjizi „Slikarska umjetnost u BiH u tursko doba, (1500 – 1878)“, objavljenoj 1965. No, ona druga, tek čekaju na odgovore, ako su uopće i postavljena i ako odgovori, s obzirom na protok vremena i manjak izvora, još uopće negdje postoje. No, ne možemo se ne zapitati otkud da jedan tako bogat i svjetski čovjek (civil) iz borovičkog kraja u rasponu od cijelih 25 godina hoda svjetskim slikarskim centrima naručuje slike od kakvog venecijanskog ili flamanskog slikara za svoj zavičaj, skupo ih plaća, plaća još i „upis“ svojega portreta u njih i donosi ih u bosanske vrleti. Trajati tolike godine, kao dovoljno bogat i ugledan da bi mogao kupovati slike, možda bi i mogao da je bio kakav europski bogataš (ili jest?!), ali na bosanskim osmanskim prostorima takvo što, kao pojava, nije baš bilo ni često ni uobičajeno, koliko god da je borovička ruda tada bila na glasu po cijeloj Europi i koliko god da je borovički svijet živio bolje od prosječnih bosanskohercegovačkih katolika.
No, sve i da je cijela borovička rudarska zajednica stajala iza Dragojlovića sa svojim sredstvima, čudno bi bilo da bi najposlije prihvatila i njegovo (u dva navrata!) samoljubivo uslikavanje u „Raspeće Kristovo“ (1597.) ili „Bezgrešno začeće“ (1621.).
U svakom slučaju stvar je mnogostruko zanimljiva i još više nerazumljiva, neshvatljiva, i ni blizu nalik onoj kad Matija Divković uz potporu uglednih katoličkih trgovaca iz sarajevske Latinske četvrti ide u Mletke tiskati (1611.) svoja djela. Ili kad su katolici iz Sarajeva, neki Pavao, Antun i Jakov Branković, 1681. kupili Getsemanski vrt i dali ga franjevcima u Svetoj Zemlji. Ni blizu nalik, jer nema nikakve potvrde o tome, a to bi potencijalno moglo biti vrijeme i, nevelikog broja doduše, uglednih katoličkih trgovačkih obitelji u osmanskoj Bosni, pa onda i širem vareškom kraju.
Ali, i ako jest takav nekakav sličan slučaj s Dragojlovićem, svakako zaslužuje biti što temeljitije istražen (i ne samo zarad kontroverze o prvom bosanskom slikaru), barem onoliko koliko si je Mazalić dao truda dokazivati da je Dragojlović otac bosanskog slikarstva.
Slučaj Dragojlovića, ako je „samo“ i donator, otvara niz pitanja njegova društvenog statusa, njegovih kompetencija, njegova likovnog znanja, obrazovanja, ukusa ili samo osposobljenosti za komunikaciju u centrima u kojima su se kretali tobožnji ili stvarni slikari njegovih slika.
Tu je i pitanje otkud jednom tada dvadesetosmogodišnjaku novac da bi se uputio na dalek put i k tomu bio donator nekog umjetničkog djela („Raspeće Kristovo“), tako ipak zamašnih dimenzija (160 x 82 cm), ako to isto ne pitamo za veću sliku „Bezgrešno začeće“ (173 x 154 cm) kad Dragojlović već ima preko pedeset godina.
Govore li pritom jedan ili tri prstena na njegovoj lijevoj ruci u razmaku od 24 godine o narastanju njegova ugleda i snaženju društvenog statusa? Ili, zašto Dragojlović na slici iz 1621. ne izgleda i 24 godine starije od Dragojlovića na slici iz 1597.?
Ostaje otvoreno i pitanje zapisa na bosančici otraga na njegovim slikama, koje nije tek i samo pitanje sadržine, nego i autorstva zapisa (pisao ih je on kao donator i znalac pisma i jezika ili netko kome su slike donirane, unatoč zapisu u prvom licu?), kao, primjerice, i pitanje njegove odjeće (trgovca, plemića…) na dvama (auto)portretima, a što sve dodatno kvalificira Stjepana Dragojlovića i pobuđuje ozbiljan interes za njega, njegov život i djelovanje. I ništa manje pritom za zajednicu iz koje dolazi i kojoj samoljubivo ili mecenatski donira slike.
Otkud ta i takva, po svemu neobična i nadasve unikatna pojava u Bosni s kraja XVI. i početka XVII. stoljeća, ostaje ako ne znanstveno pitanje, svakako vrijedno književno inspiracijsko mjesto, kojemu sam intrige radi, pripisao i mogućnost da je možda bio i fratar. Kao, recimo, i Pavao Tokmačić za kojega se, doduše više od 160 godina potom (1784.), izrijekom kaže da je bio brat laik kad su on i Franjo Janjić kao „domaći slikari“ oslikavali kapelu u Borovici, o čemu osim toga nemamo nikakvu drugu potvrdu.
Danas kad hrvatsko-katoličke zajednice Jelašaka, Oćevije i Borovice, među ostalima, žive svoju posvemašnju marginaliziranost, a njihove se povijesti sve više sele u usmenu predaju ili legendu negdje daleko izvan tih prostora, ima smisla, čini se, i nakon svega što o njima (ne)znamo (a s nadom da recimo Ivančevo dobije bistu Ivice Matića, a Vareš biste Novaka Simića ili Mile Cipre, a Visoko uz bistu fra Luje Zloušića i – fra Ignacija Gavrana), te njihove mikropovijesti do kraja literarizirati.
