Piše: Željko Ivanković
Lani je jedno istraživanje pokazalo kako od tzv. katoličkih zemalja Europe Hrvati u najvećem procentu vjeruju u Boga. Uostalom, uvjerite se sami. Anketno pitanje „Čiji stanovnici najviše vjeruju u Boga? (s apsolutnom sigurnošću)“ na prva je mjesta izbacilo ove zemlje: BiH 66%, Rumunjska 64%, Grčka 59%, Srbija 58%, Hrvatska 57%, Moldavija 55%, Poljska 45%, Portugal 44%, Slovačka 37%, Litva 34%. Baš sam se ismijao. Što siromašnije, to vjerničkije zemlje. Što korumpiranije, to vjerničkije. Zašto? Pa, zato što se umjesto „u se i u svoju kljuse“ uzdaju u nekog drugog. U Boga, premda više ni on ne može riješiti naše probleme. I, gle, ne samo da se uzdaju u Boga zbog budućeg svijeta i života, nego i zbog ovoga, pa ništa ne mijenjaju ni na izborima, ni na ulici. Super im. Lijepo im. Dapače, najkatoličkijoj od njih ulice i trgovi služe za klečanje i moljenje krunice. Malo im bogomolja!
A ide Božić! Ide vrijeme posvemašnje parade vjersko-političkog kiča, sklopljenih ruku, nakrivljenih glava i desne ruke tobože na srcu… onih u prvim crkvenim redovima… Ide vrijeme vjersko-političkog kiča koji se izruguje običnom pučkom, tradicionalnom, folklornom slavljenju Božića, pa zašto ne reći – i onog finog kiča koji je tako volio slikar Franjo Likar…
A ide Božić, i sve je isto, osim što se dio onih iz prvih crkvenih redova (redovito) mijenja. Dio ih ode božićevati u zatvor, a na njihovo mjesto uskaču novi, potencijalni zatvorenici za koje premijer redovito ponavlja kako „uživaju njegovo puno povjerenje“. I tako više od trideset puta i onda se i ne počeše kad ih se uhvati u kriminalnoj ili ministara nedostojnoj radnji. Čuj, nedostojnoj!? Pa upravo ministarima priliči krasti. Zar bi inače napustio (Beroš) svoju tako veliku plaću, za koju ga pred kamerama pita premijer, za skromniju ministarsku? Da, služi narodu? S rukom na srcu?
Sjećamo se, premda on nije božićni nego uskrni lik, da je Pilat bio prvi koji je oprao svoje ruke zbog nedužnosti. Eto, premijer i njegovi ministri, inače nedužni, samo su obične „žrtve okolnosti“! Došli blizu pekmeza, pa hajde ne obliži prste. A odgovornost spram institucije, države, naroda, bilo koje instance? Spram ruke na srcu? Domoljublja? A tek vjere i Boga kojemu se malo-malo pa kunu iz prvih crkvenih redova!
Ide Božić i uopće me ne zanimaju licemjeri, lažovi, kriminalci iz vlasti… Zanimaju me oni zbog kojih su Hrvati u vrhu onih što vjeruju u Boga. Crkveni velikodostojnici, kako im se umilno laska, a nikad Hrvatska nije imala toliko biskupija i biskupa kao danas. Onih koji se vole predstavljati kao učitelji vjere i morala… Samo mi ne recite da su i oni licemjeri? No, dobro hajdemo im povjerovati kako vjeruju u Boga, bez obzira ne sve smjene iz Vatikana… Ali, pogledajmo koga to i kako oni uče moralu? Evo, nećemo o vjeri.
Jedno drugo istraživanje kaže kako je u Hrvatskoj zatvorski sustav preopterećen. Treba nam, dakle, uz sve više biskupija i biskupskih dvorova, i sve više zatvorskog prostora. )Unatoč masovnom iseljavanju iz Hrvatske, onih poštenih). Posebno luksuznih zatvora, za zatvorenike koji ne bi baš znali živjeti u običnim zatvorima. Treba nam zatvora po mjeri ministarskih i masonskih kriminalnih standarda. A znamo da Crkva baš masone i liberale ne može ni smisliti. Ili barem nekad nije mogla. A nismo čuli nikad osim jednom i davno, a i to kao dobro razvodnjenu limunadu, da su vladajuće strukture grešne. I čovjek koji je to rekao, očito ucijenjen, nestao je zajedno sa svojom pričom. A Crkva se više ne bi htjela miješati u svoj posao, osim ako ne treba docirati sirotinji. Ostajući pritom protiv teologije oslobođenja. Jer, sirotinja je dobra samo dok se događa drugome. Primjerice, malom Isusu, u siromaštvu štalice!?
Da se crkva miješa u svoj posao danas, dvije tisuće godina nakon Isusa? Taman posla! A i to je, opet, uskrsna tema, da se netko poput Isusa (figurativno) rasrdi na trgovce i rastjera ih jer u „hramu oca njegova“ (Iv 2, 13-25) prodaju šarene laže vjersko-nacionalnog kiča, laži i licemjerja… Rekoh li – taman posla! Ta, ljepše ih je gledati kako se u prvim redovima krste i tobože bogu mole, ispovijedaju vjeru, da bi poslije prisezali masonima… Jer, najednom je Crkva dobro i s masonima ili slobodnim zidarima koji zidaju svuda po zemljotresom i politikom razrušenoj Hrvatskoj?!
Ne zavaravajmo se – Krist je ipak bio avangarda. Više nije, jer mu to ne da biti Crkva koja je užasno retrogradna. Retrogradna! Dobro je rekao talijanski kardinal Carlo Maria Martini: Crkva je 200 godina iza suvremenog svijeta… Crkva se malo umorila, kaže on, a mi se smijemo blagosti njegova eufemizma. Jer, ne zaboravimo, već je i ta njegova rečenica u Crkvi revolucija u rangu teologije oslobođenja, na čiji se već i spomen ćelavim crkvenim velikodostojnicima digne svaka dlaka na glavi.
No, pustimo kriminal koji istražuje Ured europskog javnog tužitelja što se malo brine za svoj europski novac. Jer, pobogu, nije kriminal ako se krade domaći novac, i što se tu tko ima miješati, pa to je „samo“ novac naših poreznih obveznika.
Vratimo se mi Crkvi. Crkvu u tome, kao i u malo čemu drugome, ne zanimaju argumenti (oni su institucija vjere!), godinama šuti nad epskim pljačkama svojih vjernika. A i zašto bi? Ni ona ne dopušta da se itko miješa u njezin novac. Čak ni pedeveom! A argumenti? Što oni uopće znače u stvarima vjere i morala? Pogotovu kad se, u komplotu moćnika na vlasti Crkve i Države, „malo“ tog novca prelije i u crkvene, ničim kontrolirane fondove. A to im je dala državotvorna nacionalna stranka broj jedan! Nemojte se smijati. No, zapitajmo se ipak – nasmije li se barem nekad neki od njih, pa makar i u sebi, na samoljubive riječi stranke na vlasti: „Mi smo odgovorna stranka“ dok svi okolo kao u bajci, remetinački sarkastično, govore da je car gol.
Zaboli li ih, barem, srce njihovo samaritansko kad preko reda dođu na liječničke preglede dok oko njih umiru ljudi naručeni na pregled za pola godine, godinu… A ide Božić i možda je vrijeme biti patetično nježan uz jasle i „malog Isusa“!? Sjete li se upozoravajućih riječi fra Bone Zvonimira Šagija kako smo „u vrijeme komunizma imali više vjernika nego sada“. I kako nam vjeronauk u školi nije trebao… Možda već i zbog licemjerja koje se danas tako bolje i iz bližega vidi, nego dok je Crkva bila, kakav-takav, najviše mitski/mitomanski svjetionik vjere i nacije, a prethodni režim „samo zlo“.
Nećemo zavirivati u sve ono što se pisalo i piše o Vatikanskoj banci i sudjelovanju velikodostojnika Crkve u Hrvata u tome. Ostat ćemo ovdje, jer ide Božić, kod djelatnosti Caritasova dijeljenja mrvica Lazarima uz bogataški stol (Lk 16, 19-31) i kojekakvih akcija „pozovi – daruj potrebitima“ dok pod okriljem stroge diskrecije, strože od ispovjedne tajne, ONI uživaju sve blagodeti „gledanja kroz prste“ bahatima na vlasti. Ruka ruku mije!
Nikad nam Krležini tekstovi o klerikalizmu i o hrvatskoj politici, baš nikad, nisu bili potrebniji za razumijevanje suvremenog hrvatskog političkog miljea, ako već vlastitim (nekritičkim) očima ne vidimo stvarnost na koju smo osuđeni… Kažemo hrvatskog, a mislimo hrvatsko-katoličkog s obje strane granice prostora koji naseljavaju Hrvati, najveći katolički vjernici suvremene Europe!
Ali, ide Božić, ne budimo sitničavi i prođimo se Krleže!
