Piše: Željko Ivanković
Može vas politika ne zanimati ni kao lanjski snijeg, ali svakako vas ne može ne zanimati glupost kojom vas ona svakodnevno medijski zasipa. Svakakva vremena pamtimo, ali ne sjećamo se nekih koja bi bila nalik našim. Ne zato što bismo mislili da je nekoć gluposti bilo manje, nego zato što svijet nikad nije bio tako i toliko medijski premrežen, pa glupost netom što je izrečena već se u sljedećem trenu počne invazivno poput korova multiplicirati i svojim metastazama plesti oko ovog sve krhkijeg planeta svoje pogubne mreže.
Ne, u pravu je Donald Trump, ne živimo mi vrijeme globalnog zatopljenja, kako nas je učio u prethodnom mandatu kad je Ameriku napalo ”nezapamćeno zahlađenje”.
Mi, svakodnevno je to sve vidljivije, živimo globalno zaglupljivanje… A da je to tako, potvrđuje i primjer zabrana 10.000 knjiga u Trumpovoj Americi, pokazuje cenzura kakva (javno objelodanjena) ne postoji niti je postojala ni u najzloglasnijim svjetskim režimima nakon 1945.
I dok sjedam za stol pisati kolumnu za ovaj mjesec, po svemu drukčiju od ovog početka, čovjek nevelike pameti, koji se voli slikati s potpisanim ukazima, izabran za prvog političara najmoćnije zemlje, koji nas je uvjeravao da će za 24 sata završiti rat pokazuje da je to itekako moguće. Prije toga je govorio kako smo s Rusima pobijedili Hitlera i kako je Rusija dala šezdeset milijuna žrtava. Ono prvo je istina, a ovo drugo tek još jedan u nizu neodgovornih šlampavluka prvog čovjeka SAD-a.
Bože, što sve površnost, neobrazovanost, glupost može! Tako kako bi on okončao agresiju Rusije na Ukrajinu, može se okončati svaki rat, a završiti ga može i zadnji idiot. Bez imalo političke ili diplomatske pameti. Jednostavno je: priznati agresoru sva prava, a napadnutome ponuditi pomoć samo u slučaju da mu da rijetke minerale… A ako odbije potpisati njegovu ucjenu (agresora ne smije ucjenjivati), predsjednika napadnute zemlje nazvati diktatorom. Baš politička pamet, prije bilo kakvih razgovora: osvajaču ponuditi dijelove zemlje koju je zauzeo., a tom „diktatoru“ zaprijetiti da može ostati bez cijele zemlje.
Još nikad nisam čuo da je napadnuta zemlja, s milijunima izbjeglih i raseljenih provela izbore, kako bi čelni čovjek dokazao da nije diktator, da ima legitimitet. I to mu sugerira predsjednik koji je u vlastitoj zemlji odbio priznati izbore i digao svoje pristaše na pobunu…
Zanimljivo je pritom da diktator nije onaj koji je napao Ukrajinu, koji ubija svakog tko jest ili se samo njemu čini da jest opozicija, a pritom sam pobjeđuje na izborima s preko 90% glasova i svako malo mu kroz prozore ispadaju ugledni Rusi. Zemlja, Guinnessov apsolutni rekorder po broju defenestracijama u svekolikoj povijesti. Nije diktator ni sjevernokorejski predsjednik, nisu to ni iranski ajatolasi, kaže predsjednik dok za sebe sve više grabi prerogative diktatora u vlastitoj zemlji i siledžije na međunarodnom političkom planu. Čak ga svako malo i suci u njegovoj zemlji upozoravaju da radi protiv Ustava.
Sjećamo se da je već prve dane poslije izbora prijetio otimanjem Grenlanda, Panamskog kanala, Kanadu bi učinio SAD-om, a sad bi već promijenio status Gaze, kao što je promijenio ime Meksičkom zaljevu. I dok me ni sve to ne mora ovdje zanimati, jer nije na fonu onoga što sam namislio pisati, ne mogu se oteti dojmu koje u meni izazivaju riječi što su ih o njemu rekli ljudi tipa Richarda Geraa, Roberta De Nira, Diane Keaton ili tolikih drugih iz Hollywooda, koji ga godinama znaju „uživo“, koliko riječi jednog američkog psihijatra koji ga je opisao kao “miks moći, gluposti i narcizma”.
I dok me moć i narcizam ovdje manje zanimaju, jer malo ih je koji nisu takvi u poziciji moći, i dok mislim da svaki čovjek ima pravo na življenje svoje gluposti sve dok ga u njoj podržavaju oni koji su oko njega ili koji ga biraju, glupost me ne ostavlja nezainteresiranim, pogotovo ako utječe na globalno zaglupljivanje kojemu smo svjedoci. Ukazivati na nju i intelektualno, moralno, politički, svakojako – moramo. To je najmanje što možemo učiniti. No, kako i tu ima onih koji su je mnogo bolje prokazivali i još će, jer on je tek počeo graditi babilonsku kulu svoje gluposti, ja ću se zadržati samo na naglom jačanju trenda cenzure, zabranjivanja književnih djela u SAD-u u vremenu koje će ostati upamćeno kao “era trampizma”.
S čime usporediti tu vrstu ludila? Dvadeset i prvo je stoljeće, a “index librorum prohibitorum” oživljuje čovjek sumnjiva morala i intelektualnih sposobnosti. Makartistički lov na “komuniste” završio je prije 70-ak godina, a Trump, čovjek koji je stupio na mjesto predsjednika s optužnicama i s dva poziva na opoziv, zajedno sa svojom svitom iz pozicije najrigidnijeg političkog kršćanstva, zabranjuje one kojima ni intelektualno ni moralno, ama nikako, nije dorastao ni do gležnjeva. Iranizira, sjevernokoreizira, rusizira, natanjahuizira (a još nisam spomenuo kineski odnos prema knjigama) SAD, a pritom, gle, drugima govori da su diktatori… Kako je krenuo s oduzimanjem američkog državljnstva, s protjerivanjima imigranata, pa s logorom Guantanamo, čak je bio na putu da po Putinovom receptu kagebeizira zemlju… I to u samo mjesec-dva vlasti…
Čovjeku pamet stane pri pomisli koliko je Orwel u pravu baš u njegovu slučaju. Već je i sam Orwel odgovor zašto ga se zabranjuje? On je odgovor i zašto se Trump hvali svojim prijateljstvom s Putinom ili Kim Jong-unom?
Ne znam je li istina da je u SAD-u zabranjeno više od deset tisuća knjiga u američkim javnim školama od 2023. do 2024., a za što su zaslužni Trumpovi republikanci, o čemu se sad masovno piše. No, šokantno je to sve i da je ta brojka i deset puta manja, jer se sve događa u zemlji koja je srušila desetke režima i država po svijetu donoseći im „demokraciju“, učeći ih „demokratskim vrijednostima“. Milijuni su Amerikanaca u to ime izginuli ili osakaćeni po svijetu…
Znamo, nigdje u svijetu nisu sve knjige za sve uzraste. Pa, čak su i najveći kršćani ili muslimani zabranjivali svojim sljedbenicima čitati Bibliju ili Kuran, jer bi ondje, nepismeni po shvaćanju elita, mogli naći stvari koje bi poljuljale njihovo vjeru ili mišljenje o svetosti i nepogrešivosti tih stvarno ili tobože svetih knjiga. Čuvali su ih od „loših mjesta“ napisanih ljudskom rukom ili „nevještom božjom rukom“. A sad nas američke „vjerske policije“, specijalizirane na iranskim ili sovjetskim „mojim univerzitetima“ (Maksim Gorki) restrikcijama, cenzurom, silom, terorom gluposti podučavaju teoriji književnosti, povijesti književnosti, estetici, vjeri i moralu…
Oni isti republikanci, bijeli suprematisti, koji su u ime vjere, Biblije i Krista ubijali crnce kao nižu vrstu… I koji će to raditi ili već rade uzimajući u svoje ruke prava za čišćenja nacije, nešto mi to poznato, od drugih i drugačijih, a nastavit će, licemjerni kakvi jesu, Kinezima predbacivati odnos prema Ujgurima i nuditi Gazi status Azurne obale…
Kome smeta istina o ropstvu u SAD-u? O totalitarizmu? O…? Onome koji svoje glasače želi imati na najnižem intelektualnom stupnju i prodavati mu ideologiju Amerika First pod koju se onda može ugurati sve. Pa i to da daš Ukrajinu njezinu krvniku? I to da iseliš Gazu? Da od Danske uzmeš Grenland? Da prisvojiš Kanadu kao 51. američku državu? Da joj pokažeš kako je razlika između Kanade i SAD samo u stvari profita, a ne i ideologije, po kojoj je Kanada ozbiljna socijalna država u kojoj nije bilo crnih robova, koja se ne plaši čitati Čiča Tominu kolibu, Lovac u žitu ili Orwelovu 1984.
Ustvari, ako ćemo po istini, nitko od nas ne može o tom čovjeku reći ništa toliko loše, koliko on, ne više svakodnevno, nego svakosatno govori sam o sebi… Valjda je danas Trump još jedini lider neke zemlje koji govori rjeđe, dakle i manje glupo (ne i manje opasno!), od Vučića. Hoće li ili koliko će dugo moći izdržati na drugom mjestu, ako je Amerika First…?
Bilo kako bilo, sve su prilike da ćemo mi žaliti za vremenima Gorbačova i Reagana, Thatcherice i Kohla, kao što su naši roditelji žalili za vremenima De Gola, Adenauera, Churchila… Svatko iz svojih razloga. Mi, jer žalimo za vremenima kad je u vrhu svjetske politike bilo mnogo manje gluposti. Ili barem manje vidljive gluposti… Ne laži, ne manipulacije, ne kriminala, ne licemjerja… Samo manje gluposti. Manje od one iz američkog filma Glup i i gluplji (1994.) za koji smo mislili da, premda komedija, iritantno pretjeruje s količinom gluposti. One gluposti za koju smo mislili da je nenadmašan privilegij naših politika i naših političkih čelnika, naročito od tih, devedesetih godina… A ispade da je taj film bio proročanstvo koje se ostvaruje…
Nije neka utjeha što nas je Stjepan Radić nekoć podučavao kako glupome ni bog ne može pomoći, jer nama s tim i takvim reprezentantima gluposti ne mogu pomoći ni svi bogovi svih znanih religija. Jer je glupost veća od svemira, a bog, ako slučajno i postoji, nije nadležan za ono što je veće od njegova djela, od svemira.
