Piše: Ivana Marić
Dodik je i ovaj put pokazao da vješto spaja spinove, pravne rupe i političke predstave. U stvarnosti, on poštuje sistem, ali biračima prodaje iluziju da je iznad njega. Upravo ta iluzija ga drži na vlasti mnogo duže nego što bi suha istina ikada mogla.
Ako želite razumjeti šta se dešava u Republici Srpskoj, ne gledajte šta vodeći političari govore, već šta rade. Upravo to je postao zaštitni znak Milorada Dodika: jedno priča – drugo radi. On javno iznosi tvrdnje koje želi da građani povjeruju, dok istovremeno prikriva stvarne poteze.
Što glasnije tvrdi da nešto nikada neće uraditi, veća je vjerovatnoća da će to upravo uraditi – ili da je već uradio. A kada najavljuje poteze koji su očigledno nezakoniti, možete biti sigurni da se oni neće desiti.
Dodik bi želio da je iznad zakona, da ima podršku i Washingtona i Moskve, da može raspisati referendum o otcjepljenju RS-a ili ignorisati odluke bh. pravosuđa i visokog predstavnika. Ali ništa od toga nije istina. To ga, međutim, ne sprječava da o tome neprestano govori.
Njegovi spinovi su toliko glasni da zasjene realnost. U njima on sebe prikazuje kao heroja koji prkosi “mrskoj Federaciji BiH” i Zapadu. Takva retorika biračima daje osjećaj nadmoći, iako od nje nemaju nikakvu korist – naprotiv, trpe posljedice njegovih pogrešnih političkih poteza.
Premijeri kao marionete
Saga o imenovanju nove vlade RS-a najbolje pokazuje kako ovaj mehanizam funkcioniše. Iako mu je Centralna izborna komisija oduzela mandat predsjednika RS-a, Dodik računa na to da će javnost više vjerovati percepciji nego činjenicama.
Zato je režirao cijelu predstavu oko premijera: Višković je “žrtvovan”, a na njegovo mjesto postavljena nova marioneta – još poslušnija i još manje sklona da se bavi stvarnim poslom.
Ključno pitanje glasi: ko je uopšte predložio mandatara? Dodik, prema zakonu, na to više nema pravo. On vješto ostaje na ivici zakonitosti – dovoljno da izazove reakcije, a da izbjegne formalnu pravnu odgovornost. Moralne granice, međutim, prelazi svakodnevno.
Najvjerovatniji scenarij je da je još dok je bio predsjednik ovlastio nekoga, možda potpredsjednika Pranjića, da formalno potpiše odluku. Tako birači dobijaju privid da Dodik i dalje upravlja procesom, iako on zapravo poštuje i odluke bh. institucija i visokog predstavnika – samo to dobro prikriva.
Simbiozom do zadržavanja moći
Dodikov pravni tim do u detalje proučava sve procedure u vezi s izborima, tražeći načine da ih odgodi ili opstruira. Već su počeli sa taktikama koje usporavaju procese, kupujući mu vrijeme da smisli novu “priču” za birače.
Opstrukcija Izborne komisije RS-a, iako formalno bez velikog značaja, služi kao alat za demonstraciju prividne moći. Ali da bi se izbori zaista zaustavili, potrebna mu je i pomoć drugih – opozicije koja bi bojkotovala izbore ili podržala kandidata po njegovom izboru, kao i bošnjačkih populista kojima odgovara da održavaju njegov narativ o nedodirljivosti.
