Već odavno je svima nama dobro poznato da BiH ima najmanje tri miliona vrhunskih selektora, nepobjedivih generala, briljantnih liječnika, istaknutih naučnika i ekonomista. Jedini je problem što malo ko od njih hoće i može zaista i raditi te poslove o kojima kao imaju pregršt znanja i još više samopouzdanja. Nije da oni to neće, prihvatili bi oni objeručke svaki od tih odgovornih poslova ako bi im neko ponudio, bez obzira što nemaju kvalitikacije za to. Kao da moramo gledati na uslove kad vidimo kako neprocjenjivo znanje oni imaju i kakvim vještinama vladaju. Društvene mreže su svakom od tih genijalaca dale prostor da neometano i danonoćno dijele svoj opus, bilo da nas upućuju u jedini ispravan način da se bilo šta od toga radi ili da kritikuju one koji su se trudom i radom izborili da dođu u priliku da se dokazuju i bave tim profesijama u stvarnom životu, a ne samo u svojim mislima i u virtualnom svijetu.
Najlakše rješavamo tuđe probleme
Znamo svi da je mnogo lakše rješavati tuđe probleme nego svoje, a nerijetko pretvarajući se da rješavamo tuđe probleme, bježimo od svojih jer se bojimo da ih ne možemo ili ne znamo riješiti. Zato bi za dobrobit svih nas bilo dobro kada bi se svi prvo pozabavili rješavanjem svojih problema, pa tek kad to uspješno riješe da pređu na rješavanje tuđih problema. No, ako bi uspjeli riješiti svoje probleme tada više ne bi imali potrebu da rješavaju tuđe probleme jer bi na tom putu shvatili da svako treba da živi svoj život i nosi svoj teret onako kako najbolje zna. Naše je da im pomognemo ako traže pomoć i da im sopstvenim primjeru pokažemo neki od mogućih puteva.
Lako je sjesti za tastaturu i prosipati pamet o svemu i svačemu, ali od toga nikakve koristi nema. Neophodno je da svako od nas siđe na teren i da svoj doprinos, bilo kao igrač, selektor, dječak koji dodaje lopte, snimatelj, tehničko osoblje ili da na bilo koji drugi način direktno doprinosi kvalitetu igra. Nema koristi ako ćemo svi sjediti na tribinama i pametovati, a niko nema hrabrosti niti znanja da siđe na teren.
I političari su ljudi
Političari imaju veliku moć, a s njom dolazi i velika odgovornost. Očekivano je da ćemo pratiti da li dobro rade svoj posao, da li zloupotrebljavaju svoj položaj, da li kradu novac građana, da li namještaju poslove svojim prijateljima i partijskim kolegama, da li imaju razumijevanja za probleme drugih, da li pomažu onima kojima je pomoć najviše potrebna ili onima od kojih oni najviše očekuju, da li su uradili dovoljno za društvo ili su mandat proveli u priči, populizmu, slikanju i napadanju drugih. Pri tome bi bilo dobro da ne zaboravimo da su i političari ljudi, da imaju porodice i privatne živote koje bi željeli zadržati privatnim i dalje od očiju javnosti.
Nijedna druga profesija nije toliko razgoličena pred očima javnosti. Bez ikakvog pardona ulazimo u njihove živote i njihovu intimu, rovarimo po starim slikama ne bismo li našli nešto neprimjereno, ne daj Bože neke otkačene slike sa lude zabave jer otkud njima pravo da se opuste s porodicom i prijateljima, zavirujemo u dnevnike djece, u ormare supružnika, u ljubavne odnose, posebno one ‘nemoralne’, mjerimo njihov promiskuitet, važemo ih, brojimo bore i sijede dlake, gledamo s kim se druže, gdje izlaze i kako se oblače. Po nama, političari nemaju pravo na privatnost.
Mi ih biramo, mi ih i smjenjujemo
To što su neki od političara kriminalci ne znači da su svi kriminalci. Naše je da ih kritikujemo i da od njih tražimo da rade više i bolje, da tražimo da rade pošteno i da prijavimo svaku sumnju u neregularnost, da ih okrivljujemo za ono za što su zaista krivi. Međutim, nema toga za šta mi nismo u stanju optužiti političare: za to što nam djeca loše uče u školi, što ne mogu naći posao, što ne mogu naći partnera, što nemaju stan, što pada kiša, što ne pada kiša, za zemljotrese, požare, uragane, za poraze reprezentacije, za malo posla, za puno posla… I nije to samo kod nas slučaj već svugdje u svijetu. Političari su postali izduvni ventil za naš bijes i nezadovoljstvo sopstvenim životom. Nerijetko ih dehumaniziramo kako bismo opravdali okrutni i bezosjećajni odnos prema njima, kao da njih ne boli kritika, optužba, laži i kao da nemaju supružnike i djecu koje isto tako nerijetko zajedno s njima optužujemo.
Pri tome zaboravljamo da su to ljudi koje smo mi izabrali i koje mi možemo smijeniti i koje će pravosudni organi procesuirati i osuditi ako ih uhvate u kriminalu, tako da nema razloga da sve njih nazivamo kriminalcima. Međutim u maniru Stockholmskog sindroma mi iste političare kritikujemo, optužujemo, vrijeđamo, a onda na izborima ponogo za njih glasamo i tako 30 godina. Zbog toga ću se vratiti na početak teksta i ponoviti da je važno da svako od nas uradi svoj dio posla. Ako smatraju da bi znali bolje upravljati i vladati onda trebaju da se kandiduje na izborima, da se bore za funkciju ministra, premijera, parlamentarca, a ako ne to, onda bar da na izborima ne glasaju za one koje godinama nazivaju kriminalcima i izdajicama. To bi nam bilo dovoljno za početak.
