Piše: Zlatko Dizdarević
U vrijeme pisanja ovoga teksta stigla je konačna vijesti da je Donald Trump pobijedio na američkim izborima, a da će “njegov” biti i budući USA Senat i Vrhovni sud. Prva pomisao ovim povodom bila je, kobajagi šaljivo – đavo je tamo došao po svoje. Odlazi ekipa koja je u beskrajnim interesnim i neodlučnim vaganjima ojadila mnoge na svijetu i u Americi, a dolazi neko ko će svojim crno-bijelim i brutalno samouvjerenim pogledima na svijet, u nastojanju da sve zakuje po svome, ostaviti duboke tragove i kod kuće i po svijetu. Ono što je izvjesno u analizi otklizavanja cijele planete na razne stranputice u političkom i moralnom smislu, sa Washingtonom na čelu, u istoriji će ostati i prije mnogih – mediji. Ne kao najvažniji, ali svakako kapitalni pomagači procesa istorijske dekadencije druge polovine dvadesetog vijeka i vremena koje sada živimo.
Amerika je u svemu ovome otklizala od statusa neupitnog svjetskog lidera do pozicije spram koje se rađaju gorke slutnje i dileme. U Washingtonu još uvijek ne vjeruju da je tako. Pa čak i kada su u pitanju analize domaćih respektabilnih organizacija i stručnjaka poput glasovite Rand Corporation i Studije objavljene krajem aprile ove godine. Prema njima, Sjedinjene Američke Države su u mogućem padu od kojeg se, nakon što se sa njim suočilo, spasilo samo nekoliko velikih zemalja. Reuters je čak objavio kako je “Studija Randa otkrila da neuspjeh u pokretanju radikalnih reformi znači kolaps Amerike…”
Na tragu ovoga o čemu se u najvećem broju medija šuti ili tek sporadično i usput ponešto kaže, nije čudo što se neka važna potsjećanja na genezu i korjene ukupne planetarne dekadencije novog doba, i uzroka transformacije “američke demokracije” i zapadnih imitatora i poslušnika, uopšte ne pominju. Kao ni istorijski kapitalna upozorenja na sve ovo kazivana još prije više od pola stoljeća. A ovih dana je, recimo, ugledni indijski esejista Pankaj Mishra potsjetio u svjetskim medijima čak i na staru a zaboravljenu izjavu velikog Mohandas “Mahatma” Gandhia: “Vladavina naroda na Zapadu je samo “nominalna”, ona ne može biti stvarna dok postoji veliki jaz između bogatih, na jednoj strani, i gladnih na drugoj…i dok se birači povode za onim pročitanim u novuinama, često nepoštenim…”
Ovaj citat pomenut je više puta u minulih nekoliko mjeseci i u nas ali, koga danas interesuje Gandhi. A kapitalni razlog za ovo što nam se dešava, pomnožen sofisticiranim tehnologijama pranja uma ovdašnjem čovjeku, kazan je na pristojan način. Grandiozni Indijac onda, naravno, imao pred očima današnje digitalne medije koji uglavnom žive od broja “klikova” i koje ne interesira bezmalo ništa dugo od businessa što cvjeta na lažnim vijestima i teorijama zavjere. Sa osnovnim ciljem obezvrijediti ono što vlasnicima info – profita ne odgovara, a ono što je zlo ali je interes silno dobitnički uzdignuti.
Uz sve ovo ne mogu zaboraviti davne dane građanskog rata u Libanu i legendarnog novinara, Britanca Roberta Fiska, koji mi je u jednom razgovoru u Bejrutu kazao kako “novinarstvio ciljano i polako umire”. Objašnjenje je kako je već tada, krajem osamdesetih, bilo uočljivio da se od pet ključnih pitanja na koja je svaka novinska informacija neupitno morala da odgovori – ko, kada, kako, gdje i zašto – izbjegava i ispušta pitanje Zašto ? A kada u objavljenoj informaciji nemaš “Zašto?”, ni odgovor na to, nude se sve varijante manipulacije sadržinom vijesti, kazao mi je tada Fisk.
Danas, u raspadu “onog” svijeta i guranju planete do realnosti u kojoj je legalizacija svakog nasilja, nepravde i otimačine poduprta “novim novinarstvom” imamo ovo što imamo. U Gazi, u Libanu, Palestini… U mnogim svjetskim odnosima, posebno Zapada prema Globalnom Jugu, u otimačini egzistencijalnih resursa – energenata, vode, hrane, ruda…U povodima za mijenjanje granica, obaranje vlada i uspostavljanje drugih, u tuđim interesima profitabilnim. U svemu tome, mediji igraju kapitalnu ulogu. A funkcija im nije više primarno proizvodnja tačnih vijesti već manipulacija istinom u ime široke lepeze interesa jačeg. onih što Manipulacija javnošću postala je rutina. Naravno, postoje i mnogi izuzeci u mračnoj priči o uništenom smislu i zadatku medija ali, njihove su šanse da pobijede u bici protiv održavanje profesionalnog mraka za sada male.
Kako sve ovo izgleda u svakodnevnom životu, evo samo nekoliko primjera. Naravno i u projektu “pranja uma”, kad običan čovjek i nije svjestan da “sve istine” već odavno i nisu niti će biti u medijima, u noviunama, na televiziji i posebno ne u novoj filozofiji prenosa vijesti tehnikom copy-paste. Pa samo ko brže, bez ikakve veze sa istinitošću sadržaja što se pretače trci “klikove”.
Prije petnaestak dana svjetskoj javnosti – kod nas prenio Analiziraj.ba – oglasio se veliki novinar Chris Hedges, nama dobro poznat po tekstovima iz minulog rata ali i povodom korupcijskih skandala ovdje nakon rata. Tema je “Izraelski rat protiv novinarstva”. U samom uvodu Hedges iznosi podatak o 4.000 stranih novinara akreditovanih u Izraelu kako bi navodno izvještavali o ratu u Gazi, Libanu, vojnim operacijama u okolini, slutnjama o ratu sa Iranom itd. Oni “odsjedaju u luksuznim hotelima i prisustvuju predstavama za javnost koje organizira izraelska vojska…Ponekad, u rijetkim prilikama, mogu biti u pratnji izraelskih vojnika u brzim posjetama Gazi…Redovno su na svakodnevnim konferencijama za novinare i često dobijaju informacije iz povjerljivih izvora od visokih izraelskih zvaničnika, koje nerijetko ispadaju neistinite…Oni, svjesno ili nesvjesno, postaju izraelski propagandisti, stenografi arhitekata aparthejda i genocida, ratnici iz hotelskih soba…” A koliko stranih novinara ima u Gazi ? Nijedan.
Prema podacima Komiteta za zašitu novinara, piše Hedges, najmanje 128 novinara i medijskih radnika u Gazi, na Zapadnoj obali i Libanu je ubijeno, 69 ih je zatvoreno…Kamerman Al Jazeere, Fadil al-Wahidi, kojeg je izraelski snajperist ciljano pogodio u vrat u izbjegličkom kampu Jabalia, i pored pancira sa oznakom PRESS, u komi je od tada ali je Izrael odbio dozvolu da mu se potraži medicinska pomoć izvan Gaze. Šest Palestinaca novinara koji rade za Al Jazeeru iz Gaze vojska Izraela označila je kao “teroriste”. To je potvrdila i Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za okupirane palestinske teritorije. “Proglasiti ih ‘teroristima’ zvuči kao smrtna presuda”, rekla je Albanese. Izrael ne popušta. I zabrana stranim novinarima da uđu u Gazu neprekidno je na snazi… Otud i poznata a lažna priča o tome kako Hamasovci odrubljuju glave bebama. Negirali su je čak i neki izraelski vojnici ali – storija je došla svojevremeno i do Bidena, pominjao ju je javno, do demantija iz njegovog ureda.
Ova priča na više stranica, samo je jedna u moru onih o neviđenom genocidu u Gazi kojeg ni UN, ni Tribunal u Hagu, ni EU ni bilo ko moćan u svjetskom “sistemu pravde” ne može, zapravo interesno ne želi da zaustavi. Što zbog političkih interesa raznih vrsta sa Izraelom, što zbog dodvoravanja Washingtonu. Tamošnja dojučerašnja elita nije imala pameti, snage i mudrosti da shvati da će im i to biti razlog urušavanja statusa kod mnogih u svijetu ali, ponajprije kod kuće. Samo dan nakon izbora, recimo, analitičari iz SAD-a tvrde da je Kamala Harris veliki udarac na izborima dobila apstinencijom mladih u Americi povodom jadne pasivnosti i neodlučnosti u slučaju Palestine, ali posebno i od arapskih Amerikanaca istim povodom. Do sada ih je većina glasala za demokrate no ovaj put su ti glasovi izostali. Lideri demokrata nisu imali snage da se odrede prema genocidu nad Palestincima koji sada za mnoge mučno “konkuriše” tragičnom genocidu nad Židovima u holokaustu. Uz najnovije podatke o 43.398 ubijenih, od toga više od pola žena i djece, i 102.350 ranjenih, uz još neutvrđeni broj onih koji nikada nisu mrtvi iskopani ispod bezbrojnih ruševina.
Paralelno sa ovim, međutim, mnogi svjetski mediji rade ciljano svoje u ovoj priči. Njemački “ugledni” list Die Welt, recimo, iz pera svog glavnog urednika Ulf Poschardta, objavljuje početkom oktobra neviđenu odu izraelskom naredbodavcu genocida u Gazi, u komentaru pod naslovom “Netanyahu je avangarda Zapada”. Blago Zapadu, nema šta. Posebno je zanimljivo divljenje poruci Netanyahua u tekstu kojom poručuje neprijatelju: “Sve ćemo vas poubijati, i vas i vaše saveznike”. Iz toga slijedi poruka pisca da “Netanyahu vodi posrednički rat za slobodni Zapad”!
Pripreme terena za korak po korak prihvatanja ovog medijskog narativa koji je uglavnom pobijedio u svijetu obavljala se odavno i temeljito. Primjera je bezbroj. Recimo, nekoliko sedmica nakon 11. septembra, Newsweek sugerira kako je “Vrijeme da se razmisli o mučenju…” U doba krvave i lažima isprovocirane invazije na Irak, Atlantic hvali “blage torture” na naslovnoj strani… Profesor ljudskih prava Michael Ignatieff objašnjavao je kako se crna i smeđa tijela mogu podvrgnuti “nekim oblicima lišavanja sna” i “dezorjentacije”. Sve je ovo, i nebrojeni drugi tekstovi, vodilo stvaranju potpuno jasnih i brutalnih narativa o “muslimanskoj zajednici” čijim članovima ne treba dopustiti da putuju, pa ih onda deportirati, smanjivati slobode itd.
Može li se danas zaboraviti da je u ovoj histeriji tada bilo i ime sada ponovo izabranog američkog predsjednika kojemu je zet Jared Kushner aktivni dirigent iz vrha cionista. Poslovno, kao operativac u predsjedničkim planovima punca i o “Planu stoljeća” 2019., programu navodnog rješavanja pitanja Palestine, u kojem nema ni države ni suvereniteta za Palestince. A uz pomoć i moćnih medija i onih što im vjeruju kao izvoru neupitnih istina.
Problem koji se otvara danas posebna je tema koja će isplivati nakon ulaska Trumpa u Ovalni ured Bijele kuće. Riječ je započeti proces urušavanja dosadašnjeg projekta i ideologije globalizacije kroz buđenje onih kojima su se i podsmijevali na Zapadu. Svjedočimo i danas njihovom nipodaštavanju jačanja Kine, Indije, buđenju Globalnog Juga, resursima Rusije, Irana, Brazila, Južne Afrike, Indonezije, kapacitetima Turske itd. Naravno, i oni će računati sa svojim medijima, izvjesno ne mnogo drugačijima od zapadnih, što se ciljeva u “vaspitavanju” njihovog svijeta tiče. Ali, vrijednosti i interesi njihovi, neće počivati ekskluzivno na izvorima jedne strane svijeta što, samo po sebi, jeste novi fenomen. Uz nove vrijednosti, ciljeve i razmišljanja.
Za početak, to je proces koji, ipak, širi vidike o svijetu kakav je i kako drugačiji može biti. Uz malo profesionalne korektnosti, tamo gdje je još ima – to nije malo.
