Na glavi marama boje kafe. Pod koščatom bradom mrtvi čvor marame. Ukazivao se i centimetar guste, sive kose nad čelom. Od nakita je imala samo bakarnu narukvicu kupljenu od slatkorječive trgovačke putnice otečenih nogu koja ju je ubijedila u bioenergetske moći tog metala. Između narukvice i dugih prstiju počivala je modra tetovaža koja je više ličila na pahuljicu nego na križ. Plavičasti dim izlazi iz nosnica.
– Dumanjgijaš k’o ćiro! –izusti omanja ženica koja je nosila bijelu maramu sa jedva vidljivim crnim tačkicama.
– Ne duvaniš me ti! –odbrusi vlasnica bakarne narukvice koja navodno liječi.
Treća vrti glavom. Njena glava nije pokrivena maramom već vunastom, bijelom kosom koju počasti hladnom trajnom o Božiću i o Uskrsu i blago uplavi ehotonom.
Omanja ženica skoči k’o oparena kad ču zvuk auta i trčećim korakom pređe tih desetak metara od stola ispod grožđa do ograde. Pokuša opkoračiti žicu i preći u svoje, ali joj zape suknja. Nepoznati čovjek se približava.
– Jesi l’ ti, baba, Perina žena?
– Jesam, sinko.
– Bolje da nije! –dobaci vlasnica narukvice koja liječi.
– A gdje je Pero?
– Otiš’o na pijacu oitros, još nije stig’o.
– Neće ni stići. Primite moje saučešće. Ja sam Suljo. Jare me posl’o da ti ovo reknem.
Suljo je posmatrao staricu dok pokušava odvojiti suknju od žice istovremeno brišući suze koje joj mute vid.
– Dobre li glumice – pomisli Suljo – muštuluk mi treba dat’ za ovu vijest, muštuluk!
Uspjela je odvojiti staru suknju od žice. Jauk napusti mršavo tijelo. Grupica ljudi se skupi oko žene i uvedoše je u kuću. Omanja prostorija se napuni k’o šibica. Miris kafe ispuni nosnice.
– Moje saučešće!
– Moja sućut!
– Počiv’o u miru božijem!
– A gdje je ožalošćena? – upita neko vlasnicu narukvice koja je pušila na drvenoj verandici.
– Nema ovde ožalošćenih! Ona je oradošćena! Šta joj je sve radio… –izlaže pokazujući rukom odgovor na pitanje.
– Šta mu bi?
– Ispustio dušu u taksiju. Srčka. I naživio se. Sad nek pusti druge da žive!
– U taksiju? Otkad je Jaretova baraka taksi?
Novopečena udovica je plakala k’o kišna godina.
– Je l’ ti sad duša na mjestu? – sarkastično izjavi Mirko, Perin brat ulazeći u trošnu, bosansku kuću.
Starica ne reče ništa. Djeverove su joj opaske bezbroj puta tokom života opekle dušu, ali je duboko vjerovala kako je mir u familiji mnogo važniji nego njene boli. Mirko se približio Perinoj korpici sa lijekovima i iz nje izvadio pakovanje nekog praška od stotinu grama.
– Oči ću ti izvadit’ ako se prikučiš mojim lijekovima! – prijetio je nekad Pero ženi – Sve sam zabilježio, sve! Moreš mi šta turit’ da otputujem na onaj svijet bez poziva, od svakak’a si ti posla!
Nikada i nije dirala korpicu u kojoj, istini za volju, i nije bilo ničega sa, kako Jare kaže, vitalne esencijalne liste. Sadržaj korpice ispunjavali su vitamini – makulin, prostamol, K2D3, Royal Gelly, kesice Orthomola i taj neki prašak čudnog imena od stotinu grama koji je vazda bio na dnu korpice i čija ambalaža nikada nije mršavila usljed konzumacije. Mirko je uzeo tacnu sa stola, istresao sumnjivi prašak iz kojeg izroni smotuljak u najlonskoj vrećici. Novac.
– Lako je uštediti kad nemaju djecu! –čuo se žamor.
– Nije ništa ni na kući uradio. Ej, kupatila nemaju!
– Lako mu je bilo ne’mat’ kupatila kad je im’o hamala da mu nosi vodu iz Podbriježja. Moj da od mene ‘nako pare zdjene i da mi djever prid volikijem narodom cunja po sobi, mrtva bi glava pala!
– Nije ono djever, ono je dever. Polako, sustiće njega svašta ako ne danas onda sjutra. Kad onaj ozgor obračuna kamate, ih, a nakupilo ih se tokom godina…
– Jadna Petrovica ni marame nema sem ove na glavi, a i tu je dobila od Markovice.
– Ćut’! Ne viči Markovice, znaš da se ljuti na to! Ona više nije Markovica otkako se razvela.
Markovica baš tad naiđe. Cigareta joj u desnoj, a crnina za Petrovicu u lijevoj ruci. Ona tetovaža još modrije izgleda.
– ‘Oćel, ljudi?
– ‘Oće, ‘oće, Anđelika!
Pokojnik Petar zvani Pero bio je prijek čovjek. Volio je grlo okaditi kapljicom ljutog, žena mu je često napolju zoru čekala, bila bjena, opterećena teškim poslovima i maltretirana na svaki mogući način. Jedina joj je Anđa, bivša Markovica, smjela svoja vrata otvoriti i pustiti je da kod nje prenoći. Dijelila ih je samo žica, a Pero je zabranjivao ženi bilo kakvo druženje sa tom, kako ju je nazivao, pušćenicom. Nedjeljom je oblačio bijelu košulju, sako od tvida i pantalone na peglu. Tako sređen išao je u crkvu prije svih mještana, zauzimao prve redove i skrušeno pred oltarom sklapao ruke pod bradu.
– Aj vam da popijemo kafu dok grešnici očenašaju! – zvala je Anđa Petrovicu svake nedjelje.
Germaši i kafa podnevača postadoše jedina radost u Petrovicinom životu. Sa nestrpljenjem je čekala ta druženja koja su trajala malo manje od dva sata. Svake bi nedjelje od Anđe uzimala po jednu cigaretu tek toliko da uokviri tajne radnje zbog kojih je veoma lako mogla biti bjena samo da Pero zna za njih. Deset minuta do dva sata iza podne zadigla bi suknju i prešla u svoje. Ispirala je usta čajem od metvice da Pero ne nanjuši miris cigarete. Tim bi se čajem malo i poškropila da zamiri. Muž joj nije dao da ide u crkvu, jer, po njegovim riječima, crkva je hladna u po ljeta kao i u po zime, a ona hafifna kakva jeste može navući kakvu naladu.
– Deveram s tobom zdravom – galamio je kada bi izražavala želju da makar za velike svetkovine očima vidi crkvu i narod – ko bi te trpio bolesnu?! Nije ti dovoljno što te ‘ranim godinama, sad treba i lijekove da ti plaćam?!
Anđa u crkvu nije išla od onda kada joj je svećenik tokom ispovijedi rekao da razvedenima nije mjesto u kući božijoj. Ona se tad odrekla crkve i uvijek je govorila:“Da je on sa Markom trideset godina živio, pitala bi ga ja. Eto nek su im Pero i naki k’o on dobrodošli, a ja ću Boga tražit’ na drugim mjestima.“ Na ta druga mjesta je rijetko ko od crkvenih vjernika zalazio. Obilazila je nemoćne i siromašnije od sebe. Od svoje malo bijede je otkidala i rado dijelila sa drugima. U jednu staru teku upisivala je rođendane siromašnih iz okoline i samo se pojavljivala na njihovim vratima na uranak, trpajući im koju paricu u ruku, uz obaveznu ispriku da kao nije stigla kupiti poklon. Riječi sadaka i sevap su joj bile najmrže. Ona je od sadake pravila poklon i na taj način su se svi osjećali poštovanima. Penzije nije imala i jedini joj je prihod donosila prodaja je mliječnih proizovda. Za držanje krave nije imala ni uslova ni dovoljno zdravlja, ali je kupovala mlijeko u selu i od toga pravila sireve i kajmak. Kasnije joj je prvi komšija Tunjo, Jaretov otac, uspio sklepati neki kokošinjac nakon čega je od usta odvojila i pazarila koke nosilje. Za njihovu je hranu radila, čini se, više nego za sopstvenu. Svake je godine sijala pozamašnu parcelu žita, a uz tu parcelu i vrt koji ju je hranio.
– Vidi, vidi – šaputao je Jare naslonjen na ogradu Mirku – kokoši bijele k’o golubice se kupuju, a mojoj se djeci na rođendane s čokoladom dolazi. Komšo, k’o bratu ti kažem, čokolade tanke k’o predizborni asfalt.
– Ja ne znam šta je zovete na slavlja!
– Mirkane, kažem ti k’o rođenom burazu, nije do mene. Ruža je zove, a znaš u mene mater, to bi i s crnim đavlom lijepo.
Anđa penzije nije imala. I sama je bila žrtva porodičnog nasilja čitavog života –prvo kod oca i majke, a kasnije i kod muža. Kada su djeca odrasla i otisnula se u bijeli svijet, odlučila se na veliki i neoprostivi korak –razvod.
– Kad ti čovo dođe pjan ili nanerviran, stavi vode u usta i drži dok ga ne prođe huja! –savjetovale su je žene iako su dobro znale iz sopstvenog iskustva kako stvari stoje.
Pokupila je ono malo sirotinje od svojih stvari i otišla u staru kuću pokojnih roditelja iz koje je i došla za Marka davne šezdeset i osme. Ovu je kućicu potajno održavala sve ove godine uz pomoć Tunje koji je bio zadužen za sitne popravke koje bi načinile golemu štetu da nisu sanirane na vrijeme. Čim je, čini se ušla u kuću, Peri stigoše drva. Jednim je okom motrio tačnost metara plaćenih drva, a drugim tražio znakove života u do jutros praznoj kući koju je, kako je zborio pred crkvom nakon mise, naselila pušćenica.
Zvuk motorke i let piljevine najavljivali su Petrovici litre znoja. Pero je k’o jastrijeb kružio oko dvojice drvosječa.
– Hoćeš da ti nađemo koga da iscijepa? –upita brkati.
– Ma jok. Šta će mi žena raditi? –vikao je Pero čarapa punih piljevine.
– Čul’ ti ovo? –upita Markovica gologlavu koja je stojeći pored ograde čekala da utihnu motorke ne bi li brki predočila datum sječenja drva u njenoj šumi.
– Ne bi’ da se miješam. Svako zna svoje! Nije ovo od juče ‘vako.
Za gologlavu su uvijek govorili da nikad nikom nije ni odmogla, a ni pomogla. Živjela je o sebi i pri sebi. Neko je jednom rekao da je neutralna k’o Švicarska, a bivša Markovica je taj termin upamtila i uvijek joj nabijala na nos njene osobine koje su u očima mnogih bile i te kako pohvalne. Petrovica je bila ta koja ih je uvijek pokušavala zbližiti.
– Anđo, nije ti ništa nažao učinila.
– I nečinjenjem moreš, moja ti, golema zla načinit’ k’o i nedjelom.
Pero je tog dana otišao na pijacu kao i svakog petka i znalo se da do jedanaeset neće doći. Imao je sedamdset i devet ljeta, unajmljivao Jareta da ga voza, a Petrovica je bila deset godina mlađa i već dvadeset i pet godina Tuzle očima nije vidjela.
– Budi sretna što ne ideš u Tuzlu po doktorima! –vikao je Pero aludirajući na njeno dobro zdravlje.
Markovica je ispratila Peru, uzela sjekiru i pravac drugarici u ispomoć.
– Đe Neutralna da je jezikom još više neutrališem? –vikala je da je svi čuju.
Izlazi Neutralna gologlava iz kuće, prelazi ogradu i pridružuje se.
– Fala vam, sestre moje, kud čule i ne čule! Težak je moj križ…–kroz suze zbori sićušna ženica.
– Nema tog križa koji ja ne mogu makar malo stanjit’ ovom sikiricom. –govorila je Anđa.
– Imam vam nešta kazat’. Zamalo smetnu s uma. Juče mi bila Marina curica kad Pere nije bilo kod kuće. Donijela mi nekakvo meso, svo u bijelom saftu, a gor’ po saftu travke, meščini od peršina. E da sam umrla juče poslije nakog jela, ne bi mi bilo sekunde žao.
-To je vrhnje. Dođe u tetrapaku. Ispržiš meso i samo ga pospeš ozgor po njemu. Moreš dodat’ i peršuna, al’ i ne moraš. –objasni neutralna.
– Pero samo uzima brašno, ulje i so. Otkako nemamo više krave, naruči sira, mlijeka i kajmaka. Još šta naberem u bašči i to mi je. Ne d’o Bog da zna da mi je Mara poslala ručak. Ubio bi me.
– Što ga nisi ostavila na vrijeme? Ja s onom budalom djecu izrodi pa nit ih vodit na ledinu nit ih ostavit njemu. A šta tebi bi, sinja kukavice? –povika Anđa.
– Grijota je. Na oltaru sam se zaklela. A i kome da odem, a da ne bude da sam iz vatre otišla u još veću vatru? Svi su oni aman isti.
– Aj dosta te je. Čuj zaklela se… Jesil’ se zaklela i drva da cijepaš? I da napolju zanoćiš? Nisu isti. Ima finije muškaraca.
– Ma uš’o šejtan u ljude pa ne znaju šta rade. –pokuša neutralna opravdati Peru i skrenuti sa teme.
– Ma uš’o tebi dol’ šejtan pa baljezgaš take gluposti! Znaju oni šta rade, znaju! –frknu bivša Markovica i pripali cigaru od muke.
Nizali su se dani i godine. Nizale su se i noći u kojima je Petrovica prebijena spavala kod Anđe. Nizale su se i njihove prepirke koje se nikad nisu završile svađom ili nepričanjem. Pričalo se da Peru ni Bog sebi neće. Pričalo se i da Petrovica ne bi dobila da nije zaslužila iako su svi dobro poznavali Perine sklonosti i njenu blagu narav. Vrtili su se jezici kao mlinovi po ustima proizvodeći pljuvačku kojom bi obilno popljuvali i bivšu Markovicu raspuštenicu i žrtvu Petrovicu. Petrovica se bojala mišljenja drugih ljudi zato joj je život i bio takav kakav je bio.
