Nakon rata došao je jedan dječak iz Njemačke na raspust kod babe i djeda koji su nama komšije. Bio je ljubazan dječić, kulturan, pričljiv i druželjubiv. Njegova baba ga je posavjetovala prije nego što ga je pustila da se igra s nama, a većinu tih savjeta dječak nije ni shvatio.
– Ne prikučuj se ničijoj sofri, jelo ne išti nigdje i nazovi Boga svakome koga utrefiš.
Krenuo on nama i sreo našu babu na putu.
– Marija, kako si? Znaš li ti možda nazvati Boga?
– Kako da ne znam!
– Eto nazovi ga, ja žurim.
Igrali smo se čitav dan i nekad poslije podne okupimo se oko sofre, umorni i gladni.
– Hajde i ti za sto! – uzviknu naša baba.
– Ne! Meni je baba rekla da se ne prikučujem ničijoj sofri. Mogu evo ovdje jesti.
– A šta hoćeš da ti nakupim?
– Hranu ne smijem iskati, rekla tako baba, zato mi nakupi šta po tvom izboru.
Nakupi njemu baba svega i dodade, a on je sjedio na zidiću koji je udaljen neka tri metra od vanjskog stola. Držao je tanjir na krilu, hljeb u jednoj, a viljušku u drugoj ruci. Naiđe baš tad onaj brko što nas sovao poslije pozdrava dobar dan, prikuči se sofri i prebroja zalogaje onom dječaku na zidiću. Kasnije puče priča.
– Sramota da ih bude, k’o cuku iskučili tuđe dijete, na krilu tanjir drži od nolikačkog stola, ej. Došlo mi da im sofru izvrnem, došlo mi da im kažem neke stvari i ono dijete stavim sebi na krilo za stolom da jede k’o insan, došlo mi da…
A ustvari mu samo došlo da popije džabalame dvije – tri ljute u svakoj kući u kojoj je ovo pričao, baš kao što je i meni došlo da ovu priču napišem zbog svih ljudi koji gledaju sa strane bez da znaju šta je prethodilo određenim situacijama i to svoje gledište ispovijedaju kao konačnu istinu gledajući da pritom kome naštete uz opasku ” tačno mi došlo da”. Pa ako ti je došlo, što nisi?!
