Mi djeca podmajevičkog kraja od malena smo bili uključeni u radne aktivnosti čiji se spektar povećavao kako smo rasli. Roditelji tog vremena su vjerovali da radne navike ulaze preko ruku u karakter za koji se lijepe obezbjeđujući nam lakši život kasnije. Sve si tad smio biti samo ne i lijen. E, jedan od najomraženijih poslova nam je bio brati šljive od kojih se kasnije peče rakija i nikako nam nisu bile jasne dvije stvari – zašto mi djeca beremo šljive kad uopšte i ne pijemo rakiju i zar zaista postoji neko ko voli rakiju pored divnih sokova koje smo mi rado konzumirali. Što je najgore te klete šljive sazriju baš na raspustu, pa nema teorije da sve to izbjegnemo, a u djedovoj Bašči i Kladama šljiva k’o u priči, ma nikad kraja branju. Čim se one oberu počnu pripreme za novu školsku godinu. Nekako s početkom nastave sklopi se i pečenje rakije koje smo mnogo voljeli, jer djed uvijek posije šaku žita kasno da nam može peći pečenjke ispod kazana. Osim pečenjaka još je jedna stvar svake godine bila zanimljiva kad se peče rakija. Dođe tatine dalje rodice muž koji je bio onako pokrupan čovjek, priča viceve pijuckajući tekućinu zbog koje smo se slomili ljetos i viče “uf, dobraaaa”. Rakija se pekla u Bašči kraj bunara od jutra do sutra, pa se on pošteno napije i tata ga svaki put doslovno mora odnijeti do auta i odvući kući.
– Il’ smršaj il’ mi više ne dolazi na kazan! – frktao je dok mu pomaže da se uzvere uz brdo.
Boris i ja se uvalimo u auto prije njih, jer djeca k’o djeca samo nek se ide, pa nebitno gdje, a i ako ćemo pravo malo nam je bilo drago da čujemo kako tatina rodica galami na tatu, jer je tata bio toliki autoritet da mu nisi smio pisnit’ i ta žena pojma nije imala kolikačka je faca bila u našim očima. Dovezemo se do njihove kuće i tu nastane prava zabava.
– Šta si ga meni doveo? – derala se dalja rodica ubacujući masne psovke između – Kad ga naredni put ‘vako napiješ, svojoj ga ženi vodi u krevet!
– Cccccc, vidiš ti šta ona meni govori? – melanholično je odgovarao napijeni dok mu mi djeca pomažemo da izuje cipele – Ženo, đe ti je kultura?
– Ostala kraj kazana! Da izvinu ova djeca…
Nakon te rečenice, nastupalo je ono najbolje. Tati je svašta sasipala u brk kriveći ga za pijanstvo svog muža (kao da joj muž ne pije i na drugim mjestima kada mi ne pečemo rakiju) sastavljajući je i be na razne načine, a tata kao nije htio da pristaje, jer su rodbina. Kada joj muža smjestimo na ležaj, nekako bi se u našim rukama našle dvije mikado rižnjače čokolade. Napijeni bi onda ljubazno zamolio kao da ništa nije bilo:”Ženice, de malo udrobi mlijeka ovom svom nesretniku!”
– Eno ti Ivan koji te i napio, nek ti on udrobi!
Čim smo sjeli u auto otvorili smo čokoladu. Ispalo bi nam uvijek malo riže i znali smo da će se tata ljutiti zbog toga, ali to svakako potpada pod sutrašnji problem, pa ćemo shodno tome o tome sutra i misliti.
