Kada je naš mlađahni komšija Viktor počeo sprovoditi u djelo svoju ideju o pravljenju kapelice svetog Ivana Krstitelja u šumi nadomak našeg zaseoka, mi djeca smo se mnogo obradovali. Znali smo se bez dopuštenja roditelja otisnuti kroz dvorište Pilje Ančićkinog pa do majstora i postavljati razna pitanja poput – zašto je kapela baš od drveta, zašto je baš tu gdje se gradi, a ne pola metra naprijed ili nazad i koliko će ići u visinu, jer mi smo mislili da će biti visoka minimalno kao brežačka crkva, a ako bude malo i visočija, ih miline. Kada je kapelica bila gotova mislili smo da su majstori nasankali Viktora i bi nam baš žao, jer ko je bolje od nas djece znao kako je nasankanom, ali mi smo bili zadovoljni građevinom iako je visinski malo više odudarala od naših skica koje smo formirali u glavi obično pod ogromnom Jukića lipom inače najvećim drvetom u našem zaseoku.
Dani prije prve mise bili su živahni i svako se trudio da da svoj doprinos u realizaciji dostojne proslave. Nikoše stolovi u okrčenom dijelu šumarka, a hrana je počela pristizati čak i iz ostalih dijelova sela. Kažem vam, vjerujte mi na riječ, tih je dana moj zaseok bio centar svijeta, a mi smo čvrsto vjerovali da će se Viktor potruditi da proslava svake godine bude sve veća i veća i da će jednom samo Bože zdravlja biti poput Gospojina u Breškama, jer čega se on dofati, to mora valjati i bivati sve bolje i bolje iz godine u godinu. Oooo, mi smo već na Siti – njivi iznad kuće mog kuma Mike vidjeli buduće ringišpile, na cesti kojom se taj dan neće saobraćati ulične prodavače za štandom, igračke i bižuteriju sve za marku na štandovima, a muzika se ori negdje gore iznad kuće Ante Crnog.
Kako su godine odmicale tako smo i mi djeca zaseoka Jarići shvatali da te neke naše zamišljene ideje neće biti ostvarene, ali koga briga, nama je bilo drago što imamo kapelu i što svakog dvadeset devetog dana mjeseca avgusta tik do početka škole imamo svoju misu, bogatu trpezu punu kolača i goste. Doduše uvijek smo tamo negdje u nekom dijelu naših malih glavica u ćošku u kojem stanuje kreativnost njegovali sićušni san o ringišpilima na Siti u čast svetog Ivana, jer nije Viktor samo bio zadužen za preuzimanje raznih inicijativa u selu kako bi naš život bio sadržajniji, ljepši i lakši, jok, on je podsticao i nas na snivanja otvorenih očiju svjestan da je sve moguće ako čovjek bezuslovno vjeruje u nebesa i makar malo zasuče rukave u smijeru svoje ideje.
