Naslovna Kolumna Kava s Ivonom. Seoska hronika: Komplimenti ili udvaranje?

Kava s Ivonom. Seoska hronika: Komplimenti ili udvaranje?

Porodica Hadžić, muž, žena i dvoje djece, žive blizu Derviša, tačnije samo ih ograda dijeli. To je jedna radišna porodica. Muž je zaposlen, žena se brine o kući i okućnici, drži kravu i nekoliko čokljad, kokoši, morke, guske i kozu. Osim toga ima i plastenik. Često Dervišu doturi košaricu jaja i on je uvijek pita koliko se tačno jaja kuhaju nakon što voda uzavri. Osim jaja obraduje ga ponekad i vrućim parčetom pite, paradajzom iz plastenika, sirom i kajmakom. Pošto je to poklon, Derviš nikad ne osjeća potrebu da im za ljubav vrati ljubavlju. On je za svoj posao kreirao satnicu koja iznosi tri i po marke, pa ga muž Hadžić ponekad zovne da mu šta pomogne, na primjer, da mu drži dasku dok on zakiva eksere. Derviš čim stigne na rad, pogleda u sat, zapiše na papir koji nosa sa sobom tačno vrijeme i tek onda počinje raditi. Kako je sve poskupilo, poskupi i Derviš, pa svima stavi do znanja da je vrijeme novac i da sat njegovog vremena sad košta četiri i po marke.

– Što ga tetošite? – vršile su druge komšije pritisak na Hadžiće – On je neradnik, a i kad radi bolje da ne radi. On što uradi, to može i dijete od šest ljeta, a naplati k’o da je majstor.
– Neka ga, on je takav. Sevap je. – branila ga je žena Hadžić.
Dođe jednog dana komšija S. kod Derviša i zasjedu oni napolju.
– Derviše, trebaš mi. Krava mi se teli. – povika Hadžić.
– Sad se našla telit’ – frknu Derviš – kad mi je doš’o čovjek u goste. Nađi nekog drugog. Ja ne mogu vratit’ čovjeka s praga radi krave. Obraz mi to ne dozvoljava.
– E, moj S. – poče Derviš – ovi Hadžići su katastrofa. To kahvu s nogu pije. Samo rade k’o da nikad ne planiraju umrijet’. Povazdan trče za poslom, ma život će im proć’ u trčanju.
– Strašno! – iskolači S. oči – Treba im neko otvorit’ oči i ukazat’ im na to kako se živi.
– Pokušav’o sam, al’ ne vrijedi. Onda sam prest’o, jer imam i ja ćara od njihovog rada. Dadnu mi jaja, paprika, paradajzova…
– Dadnu ti, a ti nakim tonom glasa pričaš s čovjekom? Stid da te bude. Da si pametan ti bi se njima primazio i stalno im tep’o. Derviše, bezbeli ti je bilo lijepo kad su ti tepali dok si bio mali.
– Kako da nije!
– To ti kažem. Odrasli su isto djeca, samo u većoj ambalaži, a lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.
– Odrasli funkcionišu isto k’o djeca? Čuj to! Nisam to znao.
– Upali logiku u mozgu. Djeca skupljaju sličice, mi bonove žuće za pivu. Princip je isti samo se prioriteti mijenjaju. Kontaš?
– Sad kontam. Dragi S., ti si tako pametan. Ja ću njih svaki dan obasipat’ lijepim riječima da mi bude još bolje.
Tako i bi. Derviš izađe ispred kuće, zapali cigaru i obasipa komšije komplimentima.
– Kono, jest’ ti lijepa ta suknja. U njoj ti noge baš dođu do izražaja.
Čim ugleda komšiju, mahne mu i kaže koju lijepu riječ.
– Komšija, niko nema bolju ženu od tebe. Lijepa je k’o jabuka, a vrijedna…
– Kono, kako smo danas lijepi… Kojem li se komšo Bogu molio da te takvu cakanu nađe u moru nemoralnih žena?
Sedmicu je dana Derviš tepao komšijama na sva zvona dok muž Hadžić ne odluči da Dervišu začepi usta.
– Derviše, je l’ se to udvaraš mojoj ženi? Još jednom joj šta dobaci i vidjećeš Boga svog. – frknu muž.

– Komšo, jesam ja šta slag’o? Nisam! Udvaranje nije moj fah, to S. ipak radi stručnije od mene. Ja samo znam udijelit’ kompliment, pa kome pravo, kome krivo. A nemam ja šta Boga svog gledat’, ja kad vidim tvoju ženu k’o da sam u dženetu, još kad bi mi koje jajce doturila preko žice… Nego, de da mi zajmimo veseliju temu, šta ti je krava otelila i koje je boje tele?