Brat je došao kući tog dana i rekao da im je učiteljica zadala da nauče pjesmicu. Nakon jela uzeo je knjigu i udaljio se u sobu. Ponavljao je bezbroj puta:”Pukla cijela lubenica aprilovskog dana, u slasti je pojelo sedam mališana.” Bilo je nama nešto čudno dok smo slušali riječi koje dopiru iz sobe, pa je mama otišla da provjeri za svaki slučaj otkud april.
– Božo sine, nema lubenica u aprilu.
Kada se utvrdilo da je ipak lubenica pukla avgustovskog dana nikako taj avgust da mu uđe u glavu.
– Šta ću ako pogriješim u školi? – pitao me.
– Aaaa, pa kad je kod nas april i proljeće u pojedinim zemljama svijeta je jesen i tamo ima lubenica i u aprilu.
– Čuj to, u kojoj zemlji na primjer?
– U Brazilu.
Pogriješio je, učiteljica ga iskritikovala, ponovio joj je ono što sam mu rekla i zaradio trojku samo zbog jedne pogrešne riječi.
U naše je selo dva puta sedmično dolazio čovjek dovozeći u svom plavom kombiju voće i povrće. Pošto lubenice nismo imali u vrtu, mi djeca podmajevičkog kraja tokom ljeta sve smo parice koje namaknemo, dobijemo ili zaradimo čineći sitne uslugice komšijama ulagali u sigurno – u lubenicu. Lubenice je bilo dovoljno i za ukućane i za dječiju družinu i za one koji nalete, a kora se davala prasićima i kokošima koje ju u tolikoj slasti iskljuju da ih je milina gledati potvrđujući nam da znamo trošiti na prave stvari. Jednog aprilskog dana došao je čiko u plavom kombiju i brat odluči da ga nešto pita.
– Imaš li lubenica?
– Okle mi, jadan, u aprilu?
– Ima njih i u aprilu, al’ u Brazilu, pa de ti vidi da se povežeš s kim otamo, sjetujem te k’o svoje dijete, iće k’o halva.
– Bježi ba, dijete, dosta mi moje muke…
– Kakve muke?
– Ma svaka me kost boli…
– To ćeš riješit’ lako, samo jedi više voća i povrća!
Nikad onaj čiko iz plavog kombija ne nabavi aprilske lubenice iako ga je brat nasavjetovao ni manje ni više nego kao svoje dijete, a mi smo i dalje jedva čekali ljeto iako je to godišnje doba značilo da ćemo obrati zelen bostan u mnogim dijelovima seoske svakodnevnice, ali nema veze, jer koliko god prepreka pred nama nicalo, trudili smo se da pažnju usmjerimo samo na lijepe stvari, jer to smo bili mi, mi koji smo morali tretirati same sebe k’o svoje dijete usput ne zaboravljajući ni one naše odrasle koji su ovu lekciju zaboravili kroz život (ili je možda nikada nisu ni naučili, ko zna).
