Imala sam tad dvadesetak godina i trebao mi je samo jedan papir i to specifične naravi koji se vadio u opštini, ali ne u prizemlju kao većina dokumenata nego na spratu. Poranila sam ujutro i polako uz stepenice dođoh do velikih, ulaznih vrata na kojima piše radno vrijeme. Po okruglom satu koji gledam spolja trebam čekati još dvadeset minuta. Pažnju mi privuče linija svjetla koja se razapela između poda i vrata unutar koja se nalaze desno od sata. Zaškiljim i pročitam na njima da je to ta kancelarija u koju trebam. Gurnem malo ulazna za svaki slučaj da vidim jesu li otvorena, pa ću pokucati na ona unutar iako radni dan još uvijek nije zvanično počeo. Otvorena. Ostvarim svoju zamisao, a žena koja je pila kafu u onoj sobi broj tri uhvati me za ruku kao dijete, izvede napolje i upita pokazujući na brojeve na bijelom listu:”Šta ovdje piše? Radno vrijeme od osam do šesnaest sati. Koliko je sad?” Pustila je moju ruku, ušla u kancelariju i nastavila piti svoju kafu. Bila sam ljuta, a vrijeme kao u inat usporilo. Kada je sat otkucao osam ušla sam u sobu broj tri. Ona se ponašala kao da se ništa nije desilo. Obavila sam ono što sam imala za nepune dvije minute, a ljutnja me danima nije puštala na miru i kome god sam ispričala ovu situaciju svi su (osim moje mame) govorili:”Cccc, pa ja, uvalila se na državne jasle, mrsko radit’, a pogača duša dok pošten svijet koji bi radio čuči na birou…” Mama me pošteno isklofala riječima ne bi li iz mene ispale te neke loše navike nepoštovanja tuđeg vremena koje sam, kako je rekla, naučila ko zna gdje, jer od nje nisam sigurno.
Kada imaš dvadeset vrijeme je dakako raletivniji pojam nego što je inače relativno u životu. Smatraš da ama baš svako ima vremena i da je sasvim uredu trošiti tuđe vrijeme čistim nepoštovanjem kao da je tvoje lično, jer pobogu to su samo dvije minute. Kasnije sam i ja došla tobe i naučila šta znači poštovati i nečiju, a i svoju šolju kafe srknutu tokom slobodnih minuta koje doslovno moramo otimati od svakodnevnice koja nikoga ne štedi. Mnogo me sramota danas zbog upada prije radnog vremena onoj ženi koja je svoj posao obavljala kako i treba, a sramota me i svih onih odraslih kojima sam ispričala šta mi se desilo, a koji su se riječima bahatili sa tuđe dvije minute pominjući državne jasle i neradnike. Nažalost i kasnije kroz život naišla sam na more takvih odraslih osoba koje niti poštuju tuđe vrijeme niti će ikada priznati propust koji načine ili grešku koja im se otkine, ha kao da će im spasti kruna sa glave i prebiti nožne prste ako kažu “izvinite, do mene je, pogriješio sam”.
Ne znam gdje su danas ljudi kod kojih sam ja (po)griješila, ali bez problema u pričama koje pišem priznajem svoje greške, jer džaba ti sve krune ovog svijeta ako ne znaš valjano rastumačiti “od osam do šesnaest sati”.
