– Ja bi’ evo sad uveo obavezni vojni rok! Ovo mlado muškinje je bože sačuvaj! – frknu Derviš.
– Derviše, to je totalno nepotrebna ideja! – prekide ga komšija S. – Imam ja bolju.
– Da čujem!
– E, vako, opremio bi jednu kasarnu da bude sa puno soba u sklopu kojije bi bila kuhinja i malo dnevnog boravčića uz kupatilo. Svako bi muško dobilo po jednu domaćinsku jedinicu. Na jutro bi regruti početnici morali ranom zorom ustat’, napravit’ sebi jelo, poradit’ ženske poslove, pa bi im se oko podneva dodjeljivalo dijete školske uzrasti za koje moraju imat’ spreman obrok, pa dijetu polazat’ zadaću, pa onda spremat’ večeru za komandira i za vrtićku tetu koja regruta prati po čitav dan da ne zasere šta u odgoju glumeći mu svekrvu. Djeca bi osjećala toplinu doma, matere i očevi ne bi plaćali nikakve produžene boravke i tamam dok odrade smjene dođu po sito i čisto dijete. To bi bio početak. Kad se regrut navikne na otaj nivo, dodjeljiv’o bi’ mu još jedno dijete vrtićke dobi od četeri godine u 7:00 na uranak uz onog školarca, jer što plaćat’ vrtić bezveze, pa nek onda obaveze obavlja uz dijete. Kad i oto prođe onda bi dobio dvogodišnjaka uz školarca, a k’o šlag na tortu došla bi i beba. Svaku bi se veče u toj regrutovoj odaji skupljale tete i komandiri na sijelu, pa bi ih mor’o posluživat’, dodavat’ pive, križat’ salatu i meze kad usfali, a kad im se prispi sve bi mor’o rasputit’ za njima i sutra Jovo nanovo. Uz navedeno bi uz kasarnu napravio i kak’e štalice da regrut mora uz sve navedeno otić’ i hranit’ ovce, kera i mačku, nakupit’ drva, unijet’ dječiji i svoj veš, popeglat’… Teta bi išla za njim povazdan i ispravljala ga praveći od njega muško, komandir bi mu nabij’o na nos kako mu je dobro jer ima krov nad glavom, toplinu i jelo i obavezno napominjujući kako ne radi ništa, jer sve to jedna prosječna žena bez dana završene škole radi otkako je svijeta i vijeka.
– Bi l’ on, rođo, dobio kake diplome nakon otoga?
– Dobio bi potvrdu koju bi odnio u matični ured, jer bez ote potvrde nema se oženit’ čak ni vanbračno.
– Kol’ko bi ota obuka trajala?
– Samo dvije godine, tamam dok mu se vještine ne usele u tijelo i u glavu. Ha, pa šta se ima muškinje učit’ da pucaju, pa da im se osladi i da počnu kakav rat, pa da ja opet moram postit’ bez cigara i pive, ovo moje je sigurnije.
– Koja je svrha ove tvoje obuke?
– Svrha je rasteretit’ već postojeće roditelje i emotivno i novčanički, svako dijete smjestit’ u porodično okruženje, a od muškinja napravit’ roditelje.
– Pa šta je babo ako nije roditelj? – uvrijeđeno će Derviš.
– Muško ime u rubriki u rodnom listu anam đe piše otac kosa crta father i sredina imena metnuta u zagradu na posmrtnici.
– Ma nemoj? Ti izgleda na strani žena? Ne valja ti oto.
– Apsolutno ne! Ja nit’ sam žena nit’ imam ženu, pa se i ne petljam u oto njihovo, al’ poznavajući psihologiju muškaraca imam dugogodišnje iskustvo u planiranju kako da im dođem glave. Ne brini, Derviše, na nas se ota regrutacija ne bi odnosila, prešli smo godine…
– E, onda ti je ideja, rođeni, savršena, živio! I veliš ona teta da izigrava svekrvu, hahahaha, dobra, dobra…
