Kada smo bili djeca, od nas se zahtijevalo bespogovorno poštivanje starijih. Oni su uvijek u pravu samo zato što su stariji, a ako im se kojim slučajem suprostaviš, neće te zaobići motka. Starije smo uvijek dijelili na dvije grupe – naši stariji među koje su spadali mama, tata, njihovi roditelji, braća i sestre njihovih roditelja, braća i sestre naših roditelja i tuđi stariji – svi oni koji nam nisu ni rod ni pomoz’bog, ali su i te kako prisutni u našim životima. Te tuđe starije smo oslovljavali sa teto i čiko. Prodefilovalo je kroz naše kuće i živote mnogo teta i čika. Bilo je doduše teta i čika s kojima smo se bili toliko zbližili da smo ih počeli zvati imenima, a bilo je i onih za koje smo smatrali da su nam bliski, pa kada ih zovnemo imenom nastane čitav jedan cirkus pun rečenica – nismo mi ovce skupa čuvali, svoje iz razreda zovi imenima, mene ima da poštuješ, ja sam za tebe čika / teta! Tako sam i ja jednom nasjela na široki osmijeh jedne tete, pa sam je nazvala imenom kod nas na sijelu. Očitala mi je bukvicu pred svima, a ja sam jedva zadržavala suze da ne pređu vodenu liniju oka. Kad je završila sa izlaganjem, duboko sam uzdahnula i rekla:”Izvini, teto, al’ kad već tako razmišljaš, od danas i ti mene moraš zvati teta Ivona.” Njen se muž, inače jako fin čovjek, nasmijao od srca, pružio mi ruku i rekao:”Nabaci! A mene možeš slobodno zvati i imenom.”
Krajem prvog razreda učinila sam neoprostivo – počela sam vjerovati starijima, i našim i tuđim, i počela sam da radim protiv sebe pokušavajući da se svima svidim. Tu sam prestala znati za sebe. Svaka je teta i svaki je čiko mogao oblikovati moj karakter kao da je od plastelina, što su oni rado i činili svojim bljutavim pričama. Prepadali su nas djecu rado budućim nastavnicima, profesorima, šefovima, direktorima, džeparošima kojih je kao pun grad, ljudima koji stavljaju drogu u piće, brakovima koji se uvijek svode na isto – na dvoje nesretnih pod istim krovom… Usađivali su nam u psihe da jedino tiha voda bregove valja, da je šutna zlatna na ovom vaktu i da si vrijedan samo onoliko koliko možeš istrpiti bez da ikome jaukneš o svom trpu. Bilo je faza kada je onaj buntovnik u meni iskakao iz svoje lože, zahtijevao da urinira po svim tim frazama u koje sam pristala da povjerujem, ali sam ga brzo smirivala pokušavajući na sve načine da se dopadnem ljudima. A onda mi se desila situacija u kojoj mi je jedna osoba pokazala da su njena dva bona vrednija od mene i izavala mi time toliko neugodnosti da sam shvatila da sve do tad savjetovano moram što prije zaboraviti ako sebi želim dobro, a iskreno, ko sebi ne želi dobro? A biti dobar prema sebi je osnov za biti dobar prema drugima, zar ne? I danas kada imam toliko godina da me u jednom danu zovnu i teta i seko i jaranice i ženo božija i Ivona i dijete i gospođo i gospojo, uviđam da bih prije ovce čuvala sa osobom kakva sam danas nego pila najskuplje piće u hotelu Hilton sa osobom kakva sam bila od osme godine do situacije dva bona.
