Piše: Ivona Grgić
Mi djeca podmajevičkog kraja mnogo smo voljeli mjesec juli. Nekako početkom tog mjeseca tata uzme vreću i ode u šumu da naguli kora divljih trešanja od kojih će nam napraviti lile. Čim iz šume dođe kući kore postavi na krov nastrešnice kako bi se valjano osušile. Koliko smo se mi samo plašili kad kud odemo da ne udari kiša i da nam ne smokri kore… Kada tata procijeni da su osušene pokupi ih u vreću i obeća da će donijeti lilališta. E, ta su lilališta zapravo bile sirove motke duge nekih metar do metar i po u zavisnosti od veličine djeteta koje se lila. Tata potom uzme najoštriji nož i lilalište uzduž raspolovi s jednu stranu na dužinu kore plus još malo kako bi žicom fiksirao kore i gore i dole i eto, lila napravljena. Doduše, svi smo mi imali više od jedne lile, a prvu bismo palili na našem sokaku i onda uz sokak pa niz cestu. Pridruživali su nam se i drugi ljudi iz zaseoka kao i druga djeca koja su obično kod nas dolazila na raspust. Te smo večeri devetnaestog dana mjeseca jula smjeli ostati napolju do kad nam duša zaželi i niko nas nije gonio na spavanje. Nakon lilanja obavezno nekome svratimo u goste svi đuture i budemo kolektivno počašćeni sokom i sočnim, ljetnim kolačima napravljenim za sutrašnju svetkovinu, a uvijek se nađe i lubenica na repertoaru i to u ogromnoj tepsiji veličine stadiona, pa se zasladimo i rashladimo baš po našoj mjeri mirišući na dim zapaljenog trešnjevog drveta. Obavezno ponesemo lilališta garavog okrajka kada krenemo kući i neko od starijih zabode barem jedno u liju luka u vrtu. Uprkos tome što smo kasno legli, ustajemo ujutro bez navijenog sata ili odraslih koji nas bude, malo se uredimo i pravac u crkvu dok naše dječije kosice i dalje mirišu na dim.
Sreću stvarno čine sitnice i lubenica, puno lubenice sve skupa sa crnim košpicama u kojima (valjda) ima nekih izrazito korisnih minerala, pa ih ne treba izbjegavati…
