Kažu da je djetinjstvo jedini period života kada je čovjek potpuno bezbrižan. Nikada se s navedenim nisam slagala u potpunosti jer imali smo i mi djeca svoje brige, na primjer, kako pobogu pojesti samo jedan slatkiš u gostima?! U gostima je sve bilo duplo slađe, pa je ta slatkoća često bila uzrok batina kod kuće. Domaćica kod koje se dođe pristavi vodu za kafu, napravi sok i otpakuje keks koji navadi u staklenu zdjelicu. Nerijetko se umjesto keksa otpakivala čokolada, a ono baš baš rijetko i jedno i drugo. Slatkiši se nikada nisu servirali u svojoj ambalaži. Sve su površine bile zastrte uštirkanim heklanjima i moralo se dobro paziti da ne uflekaš stoljnjak pri konzumaciji one čaše soka i onog jednog keksa. Pojedine su domaćice gledale kao kobci u naše nespretne rukice kad god pođemo uzeti čašu, ali stoljnjake ispred nas nikad nisu sklanjale, vjerovatno je tad bilo sramota i kada je namještaj go. Gotovo su sve domaćice bile slične i nikada nisu činile ništa da se dopadnu nama djeci jer smo za njih bili samo mališani skloni štetama, osim jedne. Nju nismo zvali teta već imenom jer nam je bila bliska kao da smo vršnjaci. Raznolike, šarene slatkiše je držala u limenoj kutiji roze boje na kojoj je pisalo candy shop i tu bi kutiju otvarala prije nego što stavi kafu. Umjesto heklanog stoljnjaka sto joj je bio zastrt plastičnim i to je za sobom povlačilo govorkanja tipa – parazituša, gotovanka, mrsko joj prat’ milje. Nije snimala pogledom naše ruke već nas je gledala u oči i omogućavala nam da dođemo od starijih do riječi jer tada je dječija riječ bila toliko bezvrijedna da nam nisu ni dozvoljavali da nešto kažemo za stolom u gostima osim ako nas neko nešto ne pita. Kada smo polazili kući, zagrabi ona punu šaku slatkosti iz kutije i natrpa nam u džepove jer je znala da većina ovdašnje djece kod kuće neće dobiti ništa slatka zbog neimaštine.
– Oooo Grgićko, zanedalo se, nemaš džepa! Čekaj da ti nađem šta vrećkice. Naredni put ne dolazi bez džepova! – vikala je i tražila kesicu.
Naredni je put ona kutija opet bila puna raznih sorti inostranih slatkiša, a ritual isti. Godine su prolazile, mi smo rasli, ona je starila, ali se držala svog adeta. S nama je rasla i odjeća, pa i džepovi za koje je govorila da su sad tamam, baš sa M na kraju. Umrla je krajem jednog kišnog ljeta dok je sve još uvijek mirisalo na lubenicu i slatko od kupine. Pričalo se da mrtvačko odijelo nema džepove, a mi djeca podmajevičkog kraja još uvijek vjerujemo da je njeno odijelo imalo naknadno našivene džepove u kojima je ponijela mnogo slatkiša nekoj prerano otputovaloj djeci na onaj svijet. Kad god biram odjeću i danas dan nehotice preskačem onu bez džepova ma koliko lijepa bila. Vjerujem da bi mi se u suprotnom zanedalo, a najslađi su mi oni džepići na majici, oni paralelni sa srcem.
