Te posljednje godine ratne, staviše mi ruksak na leđa i rekoše:”Moraš u školu.” Činjenica da sam đak me nije posebno ni obradovala ni ražalostila, jer nekako nisam ni bila svjesna šta zapravo znači biti đak. Biti đak je za mene na početku značilo svaki radni dan pješačiti po šest kilometara krivudavom, makadamskom cestom koja je vodila i kroz naseljeno i kroz šumovito. Nisu mi bili dragi ti šumoviti dijelovi, jer tu nije bilo žive duše, pa sam uvijek gledala da ih trčećim korakom prođem što prije. Jesen je te godine isprva bila blatnjava i kišovita, pa se onda oktobar dokop’o sunca i isušio makadam koji mi je nerijetko prljao jedine farmerice blatnjavim kapljicama. Na putu od kuće do škole susretala sam nepoznate ljude i vojnike. Isprva sam pozdravljala svakoga sa dobar dan, kako ste, a dešavalo mi se da ta druga strana ne otpozdravi, pa me onda ščepe neki stid za koji sam kasnije čula da se u narodu zove “stid me tuđeg srama”. Tako postiđena susretala sam drugu grupicu ljudi, obarala glavu i gledala u cestu dok se mimoilazimo samo da bih sebe lišila nove eventualne porcije stida, pa su oni taj moj postupak komentarisali kao između sebe, ali da ja jasno čujem:”Goveče mukne kad koga vidi, ej goveče!” Nakon tih riječi sam se osjećala govedastije od govečeta. Roditelji su nam davali svakakvih savjeta onako s nogu dok obavljaju svakodnevne aktivnosti glede situacija koje nas mogu potrefiti na putu i ti su savjeti više ličili na prijetnje, ali se njihova dobronamjernost ne može negirati, pa ih samo zbog toga ipak radije svrstavam u savjete.
Sendvič naravno nisu uzeli jer im je kao hvala bilo sasvim dovoljno. Pero je nekad poslije mojoj mami kroz smijeh ispričao ovaj događaj koji sam ja od sramote prećutala, a mama me prekorila što joj tajim. Rekao joj je Pero i da sam pametna, mudra i da sam lake rukice, samo što to ona meni nije prenijela, jer se tad vjerovalo da dijete ufati fursata ako mu preneseš komplimente.
