Nerijetko sam u prostranstvima interneta nailazila na predivan sadržaj, korisne savjete, recepte da prste poližeš i vijesti od kojih ti na tren srce stane od ljepote. Sa druge strane medalje nailazila sam i na stvari koje su me valjano bacale u dugotrajna promišljanja. Čitajući masu negativnih komentara, bez obzira na temu koja ih je pokrenula, uočih nevjerovatnu dozu maštovitosti autora tih komentara.
Sjetih se i jedne priče koju sam čula prije nekoliko godina. Jedan menadžer marketinga uspješne marketinške kompanije naišao je na nekog čovjeka i to baš u komentarima koji nisu bili nimalo lijepi dok se obrušavao na aktuelnu vladajuću strukturu, neistomišljenike i pojedince koji su mu se učinili idealnim za sve moguće vrste podsmijeha. Odlučio je pronaći tog čovjeka koji je, morao je priznati, izrazito kreativan, što je i uradio. Ponudio mu je mjesec dana plaćenog probnog rada i solidnu sumu novca da napiše slogane za nekoliko aktuelnih reklamnih kampanja. Bilo je isuviše lijepo da bi bilo istinito, ali je bilo i ozbiljno i istinito, no tu se desi jedan mali kratki spoj – čovjek za mjesec dana ni adekvatnu rečenicu ne sastavi uprkos motivaciji u vidu novca i ponude da ako se pokaže ostane u firmi gdje bi mu plata bila tri puta veća u odnosu na onu za koju je radio na svom primarnom radnom mjestu. Direktor ga pozva i naredi da pred njih prokomentariše dodjelu Oskara što je bez problema i uradio na gnusan i izrazito kreativan način.
– Ima ljudi koji više vole tuđe zlo nego svoje dobro! – prokomentarisao je direktor i za svaki slučaj platio čovjeku mjesec dana uspješnog nerada, jer ga je podsjetio na važnu životnu lekciju koju je bio smetnuo s uma – ne traži osmijeh tamo gdje živi podsmijeh, čak ni za pare.
