U moj se zaseok udala jedna plavokosa žena iz drugog zaseoka. Njen je tata imao prelijepog, smeđeg konja i uvijek sam iz prikrajka posmatrala izuzetno strpljivog čovjeka koji dođe nekoliko puta godišnje konjskim kolima da doveze drva ili nešto s pijace. Htjela sam mu postaviti bezbroj pitanja, ali sam uvijek zadržavala riječi u ustima jer ga nisam dobro poznavala. Zanimao me konj kojeg sam htjela samo na tren dodirnuti. Vraćala sam se jednog dana iz škole i srela vlasnika konja. Pozdravila sam ga i upitala za zdravlje inicirajući razgovor po svaku cijenu uopštenim pitanjima, a kada sam vidjela da ljubazno sarađuje, odmah sam temu prebacila na konja, pa sam pola kilometra našeg druženja u svakoj rečenici izražavala želju da samo malo pipnem konjku. Toliko sam se verbalno bila rastopila kada sam govorila o konju da je čovjeku vjerovatno bilo neprijatno da mi ne pokuša ispuniti želju. Rekao mi je da dođem s tatom i mamom na kafu, pa će me čak naučiti i to kako da uzjašem konja. Kategorično sam odbila jer sam znala da će roditelji reći može, ali neće reći kad će se to može realizovati, što je značilo samo jedno – kad odrastem. Predložila sam da idem odmah vidjeti konja i uputila se sa čovjekom prema njegovoj kući. Tamo nas je dočekala njegova žena sa kolačima, bijelom kafom i sokom, a moja se želja ispunila i niko sretniji na svijetu od mene tog dana nije bio. Konja sam i mazila i zagrlila i uzjahala. Obećala sam im opet doći uz obaveznu gostinjsku napomenu:”Dođite i vi meni i ne gledajte ko je zadnji bio!” Pošteno su se nasmijali i ispratili me. Kući sam kasnila čitava dva sata što mi je obezbijedilo dobre batine jer se mama živa pojela dok je neprestano gledala kroz prozor čekajući svojeglavu pojavu od koje je školski rusak bio meščini veći. Nakon ovog za mamu nemilog događaja došla nam je jedna kona koja je uvijek bila na mojoj strani, obrisala mi suze i rekla:”Za dobrim se konjem prašina diže!” Mama je uzvratila aludirajući na mene:”A za lošim još više!” Bilo kako bilo, da nisam dizala prašinu, daj Bože da bi mi se ijedno može realizovalo u pravo vrijeme, a kud ćeš pravijeg vremena od djetinjstva, jer odraslost često zna naučiti čovjeka da konja veže gdje aga kaže, a aga k’o aga, ni tim ne bude zadovoljan.
