Dođe meni komšija S. na uranak na kafu. Pijemo mi tu kaficu, on prikuburio jednu i žali se što je morao, kako reče, rano poraniti. Poče on pretresati događanja u selu za vrijeme praznika i nekako u tu priču ubaci koninog sina koji je po njegovim riječima praznike proveo napolju viš kuće, jer je stalno mobilno ašikovao sa nekom djevojkom, pa se morao iskučiti da Zeničanke ne čuju izljeve nježnosti.
– Moja seko, da si ti ono samo čula – bebice, mačkice, pufnice, jubavi… Tačno mi na momente bi žao što i ja nemam kak’e ženice da joj upućujem lijepe riječi. Nisam ni znao da sam u dubini duše jako romantičan, al’ ja ti se, moja ti, ne bi’ ni od koga krio. Tepanje bi bilo javno zato što sam ja k’o ličnost totalno razvijen da me nije sramota izljevat’ nježnost pred svima. Šta ti misliš o tome?
– E, moj rođo, ni meni nije bilo problem, kako ti reče, izljevat’ nježnost. Jedne prilike nazva mene momak, a ja u taksiju i na kraju razgovora spremam ja usne da mu pošaljem poljubac, onaj čujni da pukne, kad taksista povika:”Veži se, murija!” Protegnem lijevu ruku da dočepam pojas i u trenutku kada sam slala poljubac i ščepala pojas rukom, okrenuh glavu blago u desno i kako se to htjede slučajno pogledah u vozača u autu koje je u susjednoj traci. Zacvrča tom momku osmijeh na licu, pa i on meni stade slati puse.
– Auuuu, seko, pa ti kad izljevaš nježnosti u tebe to vala preljeva na sve strane. Mogu mislit’ kako se otaj obradov’o. Osmijeh mu vjerovatno danima nije sniš’o s lica, ja, ja!
