– Gospodine Derviše – povika jedan dječak naslonjen na ogradu – moram vas nešto pitat’…
– Koga, je l’ mene? – začuđeno će Derviš.
– Tako je.
– Đe gori, mali?
– Treba mi savjet, hitno je.
– Šta ti treba?
– Tata mi zaprijetio da će mi doć’ go u školu i osramotit’ me pred svima ako pa’nem na polugodištu.
– Vidi ti čega se otaj lisac sjetio – zavrti Derviš glavom – ne brini ništa, neće. Polugodište je u zimskim danima, a u tebe tatica prikoviše ‘ladne pive neće da pije, bajgi čuva grlo, ha, ako grlo čuva k’o oči u glavi, zamisli tek kako bubrege čuva, zato propani slobodno, al’ pazi dobro, ako okineš na kraju godine tad je ljeto, pa ti tad tata more slobodno golišavošću učiteljicu obradovat’, a na tebe stavit’ zvono sramote koje će vazda za tobom zvonit’.
– Hvala ti, gospodine Derviše. – reče dječak i poče nešto vaditi iz ruksaka.
– Šta je oto?
– Danas smo u školi imali dan zdrave hrane, pa mi svega ostalo od onog što sam ponio od kuće i sad to vraćam. Evo tebi paradajza što si me nasavjetov’o. Ovo je rijedak paradajz, nije obični.
– Uuuu, vidi, vidi, paradajz mudonja, uf, nisam ga jeo otkako je babo preselio.
Derviš unese paradajz u kući i tu ga dočeka S.
– Je l’ prskan otaj mudonja?
– Rođo, džabnom paradajzu se ne gleda u poprskanost.
