Prvi razred, druga smjena, nas tridedet i četvero, rat je stao. Ludo vrijeme i za odrasle, a kamoli za nas djecu. Svega fali, svega, a i ono čega ima je pri dnu. Na posljednjem času učitelj donenese nekakve dvije ogromne kutije i svima podijeli po dvije plastične čaše pudinga. Bile su te čaše, zdjelice kako god, povisoke, a na pudingu je bila nekakva bjeličasta pjena.
– Otvorite pudinge kad dođete kući, pa ih kašikicom promiješajte da vam budu ukusniji, to se tako jede. – objašnjavao nam je.
Jedan naš drug iz razreda, raseljeno lice, imao je komšije – brata i sestru koji su bili blizanci i koji su godinu stariji od nas. Čim je stigao kući, rekao je mami i neni da izaberu jedan puding, a jedan će podijeliti sa blizancima. One su odbile, ali je on navalio.
– Uzmite, uzmite, volja vam vanilija, volja vam čokolada. I vi ste kao djeca, samo velika djeca, a nema dijeta kojem ne prija slatko.
Onda se sa čašicom pudinga od čokolade uputio drugarima. Oni su ostajali sami do šest naveče, jer im je mama služila jednu stariju ženu u selu. Kada je ušao u njihovu izbjegličku kuću koja je bila preko puta, uočio je na stolu četiri prazne čašice pudinga. Nije mu ni palo na pamet da su i ostali razredi dobili pudinge. Svoj je puding uredno podijelio kako je i zamislio, onako dječije, iskreno, od srca. Kada smo krenuli u drugi razred tog dječaka više nije bilo. Ne znam gdje je danas, ali se iskreno nadam da je ostao onakav kakav je bio i da ga tuđe prazne ambalaže nikad nisu uspjele pretvoriti u osobu poput blizanaca.
