Mi djeca podmajevičkog kraja uvijek smo se radovali kada čujemo rečenicu “dolazi gijometar”. Nastojali smo da saznamo kad tačno dolazi i kome, pa bismo se nacrtali prije vremena dolaska na pomenutoj parceli i sa nestrpljenjem čekali. Uvijek je dolazio taj čiko u pratnji još dvojice. Zaraćene strane su se odvajale u dvije grupice u kojima je osim članova zaraćenih strana bilo i komšija koji su se priključivali navedenim grupama u zavisnosti od toga ko je s kim dobar.
– Dobar dan, hvaljen Isus, pomoz’ Bog i selam alejkum! – izjavljivao je taj gijometar – Prije nego što počnemo sa mjerenjem želim vam predočiti da se posljednje odijelo kroji bez džepova i da ništa nećete ponijeti na onaj svijet! Nemojte buduće naraštaje okovati mržnjom, jer…
– Pa kad se ništa ne nosi na onaj svijet što nas ti odereš po džepu? – upitao bi neko i to obavezno iz one grupe koja će mjerenjem morati da se malo uvuče.
– Propisi! – nastavljao je – Ja sam samo državni instrument i cijena je unaprijed određena.
Nakon toga počinjalo je čuveno mjerenje čiji je kraj često znao biti poškropljen psovanjem majke gijometru, a odnekud se uvijek pojavi i sikirica kao najjasniji izraz nezadovoljstva.
– Ljudi dragi, knjige šta kažu, ja vama prenesem, eto!
– Ti si lopov! – skandirali su ljudi iz grupice koja se mora malo uvući – Oni su tebe potplatili! Daj sikiricu!
– Zvaćemo policiju! Joj, da sam samo slušao babu kad je govorio, da sam samo slušao, pa izučio za doktora, jeb’o me dan kad sam se latio tuđe međe! – siktao je gijometar – Manjak inteligencije se uvijek kompenzuje silom.
– Je l’ to on nama reče da smo glupi? – začu se glas iz naoko oštećene skupine – Udri ga u čelenku i u Zenici se ‘ljeb jede!
Mi djeca smo tad opasno razmišljali da učimo za doktora, ali smo uvijek rado išli na mjerenja da iznova čujemo kako se posljednje odijelo kroji bez džepova i da vidimo ko će spriječiti onog sa sikiricom da sebi ne obezbijedi besplatan boravak u Zenici gdje se jede džabni hljeb. Nama međe nisu predstavljale apsolutno ništa i u svačijem smo se igrali kao u svom, jer djeca i te kako znaju na koji se način treba iskoristiti vrijeme do onog odijela bez džepova, pa neka u Zenici džabnog hljeba, nama je ipak draži onaj domaći, mamin i po mogućnosti samun.
