Naslovna Kolumna Kava s Ivonom: Gospojino

Kava s Ivonom: Gospojino

685

Za nas djecu podmajevičkog kraja Gospojino nije bilo samo crveno slovo u crkvenom kalendaru već mnogo, mnogo više od toga. Gospojino je najsvjetlucaviji dan raspusta; polazak na uranak da zauzmeš najdeblju ‘ladovinu ispod brežačkih lipa; pješačenje tokom kojeg moliš Boga da naiđe neko ko te poznaje (i voli), jer oni koji te samo poznaju, nerijetko samo i prođu; policajac koji reguliše saobraćaj na dionici od crkve do potpornog zida punog vriježa tikve pored kojeg trgovačka putnica nudi pun koferčić profesionalnog alata u pola cijene; mnogo dragih, poznatih lica i još više nepoznatih na kojima prepoznaješ ono što i oni na tebi – sreću; jedina prijatna gužva od koje ne boli glava; pjesma Garo, garo, ne gledaj me, bona, ja sam, Garo, oženjena lola naručena više puta; oznojena tijela u kolu vidi je, igrat’ može, a na njivi kuka da joj otiču noge; miris pečenja; konobari oteklih nogu; sparina ispod šatora; helijum baloni pobjegli iz ruke neopreznog djeteta; ringišpil – za malu i veliku djecu, sprava koju su odrasli zvali lingišpir; užina ponesena od kuće u korpi; savršeno pokošena livada na kojoj smo užinali; niko ne govori nemoj sjedit na ledini; čupavac kolači susjednih užinara koji su kao po običaju izgledali sočnije nego naši; olizani prstići od čokoladnosti tuđih kolača koje smo smjeli uzeti tek nakon što je susjedna užinarka tri puta ponovila de uzmi slobodno, imam ja kod kuće još pola tepsije; sladoled iz aparata izručen u kornet koji nema čokoladno dno; oblaci šećerne vune u tri raspoložive boje; lubenica kojoj ne moraš vaditi čep, jer su do polovine avgusta sve zrele; šareni štandovi uz koje idu slatkorječivi prodavači; vodeni pištolji i puške sa duplim spremnikom u koje smo umjesto vode sipali sok; bižuerija koja će pocrniti prije početka školske godine čak iako je nijednom ne smokriš; drvena slova sa ‘alkicom za zakačiti na lančić među kojima tražiš početno slovo imena svoje simpatije; kaseta omiljenog pjevača; fotograf sa okačenim polaroid fotoaparatom oko vrata; slipe kod slastičara Saliha za ponijet’ kući; naše narodne nošnje i lažni dukati pod vratom de da zagrizem dukat da vidim je l’ pravi;; petak ili cener koji ti ture u ruku uz napomenu nikom ne kazuj; taktičkih plan aktivnosti izvođenja operacije kako tutnuto potrošiti, a da baba ne vidi; jesen na vidiku, Gospojino je, naime (ne)zvanično jesenji svetac; posljedni tragovi minulog ljeta cvrče na užarenom asfaltu; i opet pjesma op, mala bosonoga, kako živiš bez onoga, kako živiš bez onoga lole garavoga; i na koncu plač pa što baš mi baš sad moramo ić’ kući?