Mi djeca podmajevičkog kraja svake smo godine jedva čekali Gospojino za koji su stariji govorili da je jesenji svetac. Baba na uranak spremi užinu, djed za to vrijeme namiri životinje i uradi svakodnevne posliće, a mi se umijemo, operemo zubiće, namažemo lice kremom marke Nivea da se što bolje sjajimo i obučemo kompletiće majica na pruge u dvije boje koje se smjenjuju i pamučni šorc koji je boje kao jedna od pruga, pa pravac preko Gaja do Hidana i onda sve uzbrdo do Brežaka dok ti noge ne otrne. Inače se uvijek govorilo kada se ide u Breške da se ide u Breške osim za Gospojino, e tad se išlo na Breške. I tako se svake godine centar svijeta na ovaj dan izmiještao s mjesta gdje je inače centar svijeta preseljavajući se na Breške u vidu ringišpila, štandova sa bižuterijom i igračkama, aparata za sladoled, najsočnijih, gospojinskih lubenica, muzike i još bezbroj tih nekih sitnica koje su se svojim šarenilom centrirale oko mojih najtoplijih uspomena. Gospojinski plan i program za nas djecu su izgledali ovako: idemo u crkveno dvorište slušati misu i moliti se Bogu, pa na livadu koja je nedaleko od crkve da užinamo i onda dolazi sve ono što mi želimo, iako bismo mi, istini za volju, ovaj redoslijed obrnuli, ali ko nas šta pita.
Jedne sam godine za Gospojino koje je na kalendaru bilo udaljeno samo petnaest dana od polaska u sedmi razred ako me sjećanje valjano služi, pazarila sebi na štandu set za njegu u kojem su došle makazice, noktarica, turpija i pinceta. Koliko sam se samo obradovala pinceti jer nije mala stvar uskoro puniti trinaest godina, a vala i ne može se u sedmi razred svakakvih obrva. Prošlo Gospojino i nekako već sutradan k’o malo zazimi i zapuha, a baba sve govori “jesam vam rekla, jesam vam rekla, ljeta šta je bilo bilo je”. Ništa ja njoj to baš nisam vjerovala, meni je trebalo još koje kupanje u bačvi od pe’sto litara prije nego uronim u obaveze, pričali su mi da je sedmi jako težak. Pošto je napolju podobro puhalo parkirala sam se ispred ogledala i počela čupati obrve. Isprva je boljelo, pa se onda nekako navikoh i na bol, e onda nastade muka, sredim jednu obrvu druga joj ne liči, sredim drugu, ne liči na onu prvu pa u pokušajima popravljanja očerupala sam ih tako da sam morala prestati i uplakana provela dan, jer više neću u sedmi razred svakakvih nego nikakvih obrva.
Nisam se razumjela u rast obrva i narastoše one pofino dok se nije pošlo u školu, a pincetu sam posudila najboljoj drugarici Suzani Jukića koja je tvrdila da nije do obrva nego do mene, jer kao nisam ja to znala oblikovati ni koju dlaku iščupati i onda ona pokaza djelom da baš i nije lako imati obrve kakve želimo. Te je godine i onda pošla u solinsku školu u peti razred i bile smo ista smjena. Jedva sam joj oprostila što mi je rekla da ne znam čupati obrve, pa pobogu čupati obrve zna svako, ja samo nisam vješta u tome koju dlaku treba tačno izabrati i iščupati da budu iste i trebala je to tako reći, a ne onako kako je rekla, a oprost je pao kad se i ona unakazila i shvatila tačnost mojih riječi oko izbora dlake.
I danas je Gospojino. Ni danas dan ne znam koju dlaku iznad očiju treba iščupati da to bude to, ali znam gdje mi je duša najzadovoljnija na ovaj dan – tamo gdje će danas neka djevojčica poput mene onda kupiti pincetu jedva čekajući da makar tako okusi svijet odraslih koji tvrde da je ovo jesenjski svetac.
