Te ratne devedeset pete odvedoše mene na nekakav ljekaski pregled. Ma šta me imaju voditi doktoru zdravu pravu, pa vidi se na meni da pucam od zdravlja, al’ jok, moraš ići i tačka?! Pun je hodnik bio djece i tu sam saznala da se ama baš svako dijete mora ispregledati uzduž i poprijeko kako bi se ustanovilo jesmo li za polazak u školu. Iako sam bila znatno manja i tanja od ostale djece, dali su zeleno svjetlo i tako vam ja u septembru završih u školi. Prije početka škole svi su odrasli govorili da će školska torba biti veća od mene i da je sa mnom gotovo, jer kada postaneš đak, što si uživ’o, uživ’o si, to je nešto poput kraja života, zamislite samo, valjda zbog toga što konačno imaš prave pravcate obaveze, šta ja znam. E, baciše oni mene u pošten dever.
Dođe i taj prvi dan škole. Unutrašnjost škole nisam ovako zamišljala mislim se dok me mama vodi na sprat pa uz stepenice lijevo do kraja hodnika. Bilo je mnogo, mnogo ljepše nego u mojoj glavici. Kako sam shvatila škola se sastoji od velikih soba koje zovu učionice, a po tim učionicama duž cijelog jednog zida sve veliki prozori bez zavjesa. Kako sam se samo iznanedila što u učionicu stane preko tridestero djece bez da iko ikome smeta, a tek tabla, joj kolikačka je bila ta zelena grdosija i šta sve na nju podataka može stati… U školi sam saznala da ima i neka soba koja se zove zbornica i u kojoj nama đacima nema ni na trenutak turit’ nos, jer se tu učeno osoblje odmara od nas. Tako znači? Ma bježi, šta se ko ima odmarati od nas?! To mi možda ne valjamo? Ma kakvi, oni tu samo idu da zapale jednu.
Puna utisaka vratila sam se kući s mamom. Tad su nas roditelji vodili u školu samo prvi dan. Jedva sam čekala sutra. Prvi dan škole ne samo da je prošao bezbolno nego mi se strašno dopalo što sam konačno đak i što ću pohađati nastavu. Nekako sam se u toj zgradi naše područne škole osjećala kao svoj na svom čim sam nogom kročila iza velikih vrata oko kojih je bilo vojnika koji su pušili cigarete. Vidiš ti to, samo je dio škole naš, a ostalo koristi vojska koja nam je kasnije redovno udjeljivala čvoke prilikom ulaska u najveću građevinu u mom mjestu. Bride glave, uh! S nama su u istu smjenu, drugu, išla djeca koja su treći razred, a nastava nam je počinala oko podne.
I sve je to bilo lijepo, ali mene je žuljala jedna misao i žigala me posred srca – falim li ja ikome kod kuće dok sam u školi pa makar i onoliko koliko stane na vršak noža. Niko se nije izjasnio povodom toga. Šute k’o zaliveni. Niko da kaže kako je prije dok nisam išla u školu sve bilo kud i kamo bolje. Svi su oni, zamislite, živjeli kao da se ništa značajno ne dešava, a mene pola dana nema na brojnom stanju. Znate li vi koliko je dugo pola dana? Kako su samo eto tek tako mogli nastaviti sa životom? Nikome nisam smjela ni postaviti sva ova pitanja, jer bi u suprotnom mogli i oni mene pitati fale li oni meni, a ako bih rekla da fale možda bi me, ko zna, ispisali iz škole, a to nije išlo, jer je bilo baš lijepo pohađati nastavu i saznavati šta se nekad dešavalo iza sedam gora i sedam mora, na kraju svijeta i joj pola sata pješke i u Doboju gdje je moj dragi učitelj Elbin odrastao.
Što se uživanja tiče, e vala ići u školu je za mene bilo ne samo uživanje nego mnogo, mnogo više, a tek kada sam završila sa školovanjem vidjela sam šta zapravo znače obaveze i koliko je bezveze ne biti više đak, pa mi sad i čvoka po đaku fali kada se uzme u obzir kako život šamara bez pauze za cigaretu u zbornici.
