Moje prve komšije bili su brat i sestra Jukići. Dijelila nas je samo ograda. Na sredini ograde bila je kapija koja je otpala k’o trula šljiva, jer smo je previše koristili. Bilo je govora da će se opet staviti kapija da kokoši ne mogu prolaziti, ali to se nikad nije desilo. Stara je kapija pretvorena u triješće, pa se na mjestu otpale kapije stvori slobodan prolaz, a do naše se kuće formira fina stazica koju smo svakodnevno po više puta gazili
– Djeco, imate li vi svoju kuću? – govorila je mama stalno – Opet ste bili u Jukićima? Što oni vama ne dođu?
– Bili su juče čak tri puta.
Tako smo se mi, kako selo reče, stalno privodali. Koliko smo samo puta zadaću doveli u mrak, jer smo bili preokupirani igrom, pa onda zvoni kuća. Pošto u našem zaseoku i nije bilo mnogo djece, mi smo jedni drugima bili i te kako dragocjeni, iako su nam ukusi bili nevjerovatno različiti. Niti smo voljeli istu hranu niti istu muziku niti iste igre, ali smo vraški dobro pronalazili kompromise i sprovodili ih u djela bez povišenog tona. O odlasku naših drugara se govorkalo godinama, ali mi smo živjeli sad i nismo bili opterećeni onim sutra, pa tako ni njihovim eventualnim odlaskom sve dok nije došao taj dan. Ja sam imala osamnaest godina, a brat dvanaest. Naši su drugari jedne nedjelje otišli bez pozdrava. Onaj je prolaz kasnije počela zatvarati živika, pa sam je, što baštovanskim makazama što rukama, počela obuzdavati i šišati, a ona je iz godine u godinu bivala sve upornija i upornija. Nekadašnja dobro utabana staza je blijedila, tako brzo blijedila da je više nisi mogao s ceste ni primijetiti, a da sam je koristila, jesam. Onda sam prestala dirati živiku, pa se prolaz ubrzo zatvorio. Postoje ti neki prolazi čije zatvaranje ne treba ometati, jer kroz njih nakon nekih stvari samo neometano prolaze tuge. Postoje te neke staze koje moraju izblijediti da tuge ne bi nalazile puteve do nas. A, postojimo i ti neki mi, koji ni danas dan ne dopuštamo da nam ikakva gorčina zakapija veze sa djetinjstvom.
