Kad na internetu ukucaš ime Dokanj, prvo saznaš da je to naseljeno mjesto u podnožju planine Majevica u okolini Tuzle kroz koje prolazi potok tanak kao konac koji teži slivu Crnog mora. Kuće su raštrkane i udaljene, jer je stanovnistvo krčilo brežuljke i na tim se krčevinama nastanjivalo. Dokanjski put datira još iz predosmanskog srednjeg vijeka, a nazivan je karavanskim putem Soli – Dokanj – Spomenik – Šibosnica – Čelić. Danas je to regionalni put. Najčešće drvo na ovom prostoru je bukva, a od rastinja zova. U Doknju ima i stećaka, a zaštitnik Doknja je sveti Ilija, pa je sasvim logično da je najpoznatija manifestacija u mom selu lilanje.
Kada bih ja opisivala Dokanj, prvo bih rekla da Dokanj nije mjesto već jedan čitav mali svijet koji se nalazi tačno između sunca i mog srca, svijet iz kojeg smo mi djeca izlazili samo u izuzetnim slučajevima poput vakcinacije, kupovine novih cipela, jer se cipele ne mogu kupiti bez prisustva cipelonoše ili pak daljnjeg školovanja po koje se mora u čaršiju. Kada smo bili mali veoma često nismo mogli ni spavati veče pred odlazak u Tuzlu, jer je to bio veliki događaj. Ona je rijeka u očima odraslih bila mnogo deblja od konca, toliko deblja da nas po njihovom može progutati kada se počne topiti snijeg sa Majevice, pa su nam čupali uši čak i onda kada oko rijeke beremo visibabe. Za nas djecu su isključivo kuće naših drugara bile raštrkane, ali su zato kuće onih koji nas mogu prijaviti roditeljima zbog zijana uvijek bile isuviše blizu. Što se puta tiče, ih, koliko smo samo puta namarazili radi kaljavog puta, pa se mame derale kada vide blatnjave nogavice jedinih farmerica?! Svake se izborne godine obećavao asfalt i bus do u Jariće. Ideja asfaltiranja se realizovala tek kada sam završila srednju, a bus koji saobraća kroz selo je još uvijek atrakcija i viđamo ga samo kada kakvi hodočasnici idu za Drijenču, ali to je toliko rijetko da bi se sa razlogom trebala zamisliti želja kada se to uoči. Jednom je neko povikao da ide autobus, pa smo svi skočili i divili se prizoru, a žena koja je bila u gostima se ibretila i vikala:”Pa, ljudi, vi se ponašate kao da nikad autobusa vidjeli niste!” Ovdje su nas u letu učili vrste drveća, a bukvić je bio bukva koju komšija dovuče za ogreva, dok se naš ogrev zvao moćnijim imenom – majevička bukovina. Zovu je bilo grehota, ili kako Dokanjci kažu, grijota osjeći, a nas su vazda prepadali da su joj tamno ljubičaste bobice otrovne. Eh, sad da li su ih na taj način čuvali od nas za spravljanje soka ili naprosto nisu pouzdano znali o otrovnosti… Dokanjski stećci su u mom zaseoku, pa nije ni čudo da sam još kao mala voljela zaviriti u prošlost kroz priče drugih ljudi i ispitivati otkud ono kamenje gore viš’ kuća Ančićkinih sinova. Lilanje od malena predstavlja poseban događaj, a znaš da si odrastao, da ne kažem ostario, onda kada krajčiš od lile da ne bi mirisao na dim koji proizvede zapaljena kora divlje trešnje poredana između dva rascjepa sirove motke koja se nakon redanja kora jedan uz drugi fiksiraju namotavanjem žice.
I kud god pođem milinom se vraćam na onaj makadamski put, mislima zastajkujem kao nekad iz škole sa drugarima Jukićima, biram sjećanja na isti način kako sam nekad birala kamenice po kojima ću stajati da se ne isprljam i na um mi padnu moje komšije, pa mi izmami osmijeh to što su naš ogrev nazivali bukvićima baš kao i mi njihov i što su svaki zijan nas djece stavljali u krupni plan. Onda zamišljam kako sa Polja gledam svoje Jariće i ponašam se kao da ih nikad prije nisam vidjela dopuštajući da me opet nekim detaljem iznenade. Sjećanja redam između rascjepljene dijelove duše, namotavam bezbrižnost i fiksiram ih u priče u kojima se može saznati da mi Doknjani naše lile nosimo u grudima da nam do bude toplo oko srca od Ilina do Ilina.
