Prošle godine na ovaj dan dođoše meni komšija S. i Derviš na uranak na kaficu. Vidjeli bombonjeru u obliku srca na stolu, pa me posavjetovaše kao najrođeniju da je što prije proslijedim, jer šećeri nisu nimalo dobri za organizam i na to sve stvaraju i ovisnost. Objasnim ja njima da je to dio poklona koji sam dobila za Valentinovo.
– Kad je Valentinovo? – oduševljeno upita S.
– Danas.
– Rođeni, nije da sam neuk, al’ šta vam dođe oto Valentinovo? – ubaci se Derviš.
– Derviše, uz dužno poštovanje, ne mogu vjerovat’ da me oto pitaš i zato ću sad sebi uzet’ za pravo da ti sve objasnim. Zaljubljene duše na ovaj dan jedna drugoj kupe po poklon, pa ih u ljubavi razmijene i na otaj način pokažu da se vole.
– A šta ako jedna od otije duša baš na otaj dan nema para, ha, rođo? Je l’ oto znači da ne voli onu drugu dušu?
– Derviše, jesi ti ikad čuo za veresiju, uzajmljivanje para, trgovačko usluživanje na teku il’ na crtu, kako te volja?
– Ma šta čuo, ja sam u otome učestvovav’o i to nemali broj puta, al’ mi više niko ne da ni za lijeka, jer nisam baš vrać’o do rečenog, pa dokundisalo ljudima…
– Kad smo već kod toga i meni si dužan dvije marke i to od 2003. godine.
– Pa ne daj mi više čak i da sam zaljubljen i da mi za poklona treba. Tebe, rođo, tuđe ljubavne veze nekako omekšavaju, pa se čitav uromantiziraš, nemoj tako sa mnom, znaš kaki sam. Da saberemo za ubuduće, ne daj mi ni marke na dug i nemoj da poslije bude nisam znao, znao si znao kao i 2003. godine, al’ si zažmirio…
– Derviše, ovo nisam očekiv’o od tebe!
– Nemoj se ljutit’ što nisam znao za Valentinovo, omaklo se, izvini!
– Ama ja o dugu pričam!
– Nemoj danas načinjat’ za mene nepovoljne i krajnje teme, molim te, danas je dan za ljubovanje, pa se u skladu s otijem i ponašaj.
