Došla meni jedna drugarica na kafu, pa me upitala postoje li stvarno komšija S. i Derviš.
– Postoje.
– Zezaš ti mene.
– Jok, stvarno postoje.
– A koji ti je draži od njih dvojice? – nastavlja me bockati, jer još uvijek ne vjeruje u njihovo postojanje.
– S. naravno.
Utom se njih dvojica ukazaše na vratima i nakon uvodne špice, kako oni nazivaju pozdravljanje, Derviš me poprijeko pogleda, jer je čuo razgovor.
– Uvijek sam cijenio ljude koji imaju dobar ukus! – pohvali me S.
Zazvoni telefon komšiji S., pa izađe napolje da se javi.
– Tvoj rođo S., voljeni rođo S… – podrugljivo će Derviš.
– Šuti, bolan! – opomenem ga – Ja sam na kameri vidjela da ste tu, zato sam tako i rekla. Ti si meni draži od njega. Nas smo dvoje, Derviše, slične visine, a sličan se sličnom raduje.
– Pametno. Rođu bi slomilo da si rekla istinu, a ja sam te prokljuv’o pa sam malo glumio uvrijeđenu mladu pred njim da ne posumlja. I samo da znaš i ja cijenim ljude koji imaju dobar okus.
