Kava s Ivonom: Antin brak je u ozbiljnoj krizi

– Antinice, vadi moje dvije marone na sunce i budi mi za vijeke vjekova zahvalna, jer sam ti otvorio oči.

– Bježi tam, šejtane jedan. Daću ti dvije marke, jer mi je tako po volji, a ne radi oni budalaština što si naklepet’o.

– Ja sam svoje odradio, a tebe kad zenička guja ujede, nema jaukanja. Skren’o sam ti pažnju, pa volja ti čuvat’ brak, volja ti se rastat’ da selo priča da si pušćenica. Doduše, možeš se opet i udat’, pa bit’ stara mlada, kako god ti duša zaželi.

– O čemu to vi pričate? – upita Anto koji nosi gajbu paradajza.

– Ma zapodjeli temu o vrućini i razvodima.

– Razvodima?

– Ja, ja, eno u kone električar razvodi struju, pa vičem tvojoj ženi kako se i po vrućini razvodi. Odo ja sad, imam posla.

– Anto – reče žena kada se S. smanji pojava u daljini – nemoj više dovodit’ one Zeničanke kad mene nema, a i kad dođu, ti idi šta i čeprkaj po bašči.

– Ma nisam ih ja dovodio, došle same. Što?

– Priča mi S. da su rekle da ti ženama koje mi dođu brojiš zube i da se od tebe ne može doć’ do riječi.

– E, zapamtiće dan kad su sjele sa mnom zadnji put.

Nakon nekoliko dana cukica opet odnio zeničku papuču u Antino. One se spremile, pa skupa po papuču. Za njima se uputi i S.

– Sjedite vi, odo ja radit’, imam posla.

– De ba, nije pos’o zec, popijemo jednu šolju i svako za svojim radom. – navališe.

– Moram!

– Samo se umrijet’ mora!

– Ja ne remetim svoje planove, jer kad poremetim… – poče Anto izmišljati.

– Anto, ako si šta ljut, reci, da poravnamo.

– Ma nisam.

– Pa, onda sjedi đe si.

– Priča narod da se od mene ne more progovorit’, pa ne bi da smetam. – podbode ih.

– Nama si savršen sagovornik. Sjedaj dol’!

– Pričaju i da ženama brojim zube.

– Ti si svjetski čovjek, ljubomorni na tebe, pa lažu.

S. je očima pokazivao Antinici da je svaka rečenica usmjerena na rasturanje braka. Ni Antinici ne bi svejedno. Utom odnekud banu i letva pijani Derviš.

– Oooooo, vidi, vidi, ljubavni trokut za istim stolom.

– Kvadrat, Derviše! – ispravi ga S.

– Kakav kvadrat? – frknu Anto.

– Ti, zakonita ti žena i ove dvije nezakonite.

– Mi smo došle po papuču.

– Ja, ja, kako da ne. Hranite one kujiće, pa ostavite papuče namjerno samo da se steknu uslovi da se ovd’e uvalite i potkopate Antanu brak. Iskorištavate jadne životinjice za svoje niske pobude. Nisam ja od juče. Ja sam vas pročit’o.

– Ti si lud! Antinice, ne vjeruj, mi smo poštene…

– Ko god se pravda, kriv je. Nevino čeljade ne reaguje na prozivke.

S. ga udari nogom ispod stola.

– A ti S. – nastavi Derviš – nemoj više da me tučeš ispod stola. Vidio si isto što i ja. Kad su čule ono za pelene, poletile da vide svog voljenog. Iz Zenice kad su proljetos došle, prvo se vam uvratile. Nije niko lud!

– Smiri ga, inače će dobit’ ovu pokućnicu u glavu! – narediše Zeničanke S.

– Odakle pokućnica napolju i to na Antinom polju? One se nose po kući, inače ne bi nosile tako ime. A fizički napad je ono čemu krivac uvijek pribjegava kad ga pritisnu uza zid. Udarite slobodno, ja se ne bojim nikog. Uvijek ću rijet istinu i samo istinu. Vi ste zaljubljene u Antu. Priznajte! – dreknu Derviš i udari šakom od sto.

– Šta on ovo priča?

– Istinu! Niste mogle nać’ slobodne tipove, pa ste odlučile da se uvalite Anti i da istisnete jadnu Antinicu iz bračne zajednice, pa da ona po stare dane prestane bit’ Antinica. E, neće moć’!

– I neće! – osu se tetka.

Prikučiše se Zeničanke Antinom pragu i počeše gađati Derviša obućom koja je inače poredana ispred svake seoske kuće na stalažicu. HTZ – ovka cipila, kako S. svjedoči, umjesto Derviša pogodi njega i to ravno u glavušu. Derviš pobježe, a za njim i S.

Sutradan na uranak dođe Derviš S.

– Rođo – kuka Derviš na sva zvona – pa što me nisi boksom nabio kad sam počeo ono pričat’? Moja je sigurnost ugrožena u ovom selu. Ja putom više ne smijem slobodno hodit’.