Dogovori komšija S. posao sa jednim čovjekom iz sela koji inače živi u inostranstvu. Trebalo je polupati jednu ploču i šut poredati po putiću koji vodi do seoskog bunara nakon obaveljenog posla. Posao je dogovoren nešto prije Uskrsa, a čovjek je komšiji S. predočio da nema novca unaprijed i da će cijelu zarađenu sumu dobiti odjednom za Božić kad on opet dođe. S. je pristao. Svidjelo mu se što ima čitavih devet mjeseci za rad i da mu, kako reče, niko tokom rada neće dahćati za vrat. Nije ploča bila nešto Bog zna velika, ali bilo mnogo željeza u njoj i to je otežavalo posao. Nije se S. dalo da se prihvati posla kako dolikuje i svaki je dan pomalo raduckao, a bilo je i dana kada se zapije, pa propusti druženje sa macolom koju je on zvao imenom puheraš, a nije radio ni kada je crveno slovo u kalendaru. Pisao je radne dane sve sa datumom. Tokom tih šest mjeseci nakupi se sto devedeset i devet dana. Kada je gazda došao za Božić dade S. dvjesto maraka. Uze S. novac i pravac po pive ljut k’o puška.
– Silnih mi para! – uzvrati S. – Đe može bit’ crkavica, đe nego kod trgovca Muste u kasici prasici koju danas zovu fizikalna, a znaš što je zovu fizikalna? Zato što je pune najviše preko leđa nas fizikanera, Bog nam pameti dao da ubuduće znamo cijenit’ svoj rad!
